Ne gledamo se i ne vidimo se više
Ponedjeljak, 19. rujna
Pisati dnevnik? Barem eksperimentalno tijekom 7 dana. Mogao bi to biti način da na kraju dana saberem rasuto ili da pustim prstima da klize po tastaturi bez jalovih ekspertiza što sam i gdje sam. Možda i zaboravim na muke započinjanja prve rečenice. Dnevnički zapisi? Pisati o sebi ili barem o javnoj sebi? Da bih bila zapažena, svidjela se, sebi ili drugima? Ni vruće ni hladno. Bljutavo. Nismo li već siti narcisoidnoga ogledanja u javnosti, zavirivanja u tuđe živote, zaprljani rušenjem granice između privatnoga i javnoga. S razine teorijskoga uma sve je to već stvar prošlosti i pitanje bi imalo smisla da smo kojim slučajem u kasnom modernizmu. A nismo. Pojam čovjeka, osobe ili u spekulativno „pravovjernu“ terminu pojam subjekta prekrižen je i konačna likvidacija provodi se – a gdje bi drugdje nego – u humanističkim znanostima. Oplakivanje je davno završilo. Postljudsko više ne, nego neljudsko – nad tom ekspanzijom negativne entropije zadrhtao je zastrašen Lyotard. Novi proroci, međutim uživaju u zanosnoj nekrofiliji. Nova znanstvena fantastika u akademskom ruhu. Red apokaliptičara, red katehontičara, onih koji odugovlače s krajem uz cinizam gostioničara kojemu Samarijanac povjerava „na čuvanje“ polumrtva čovjeka. Puk se za to vrijeme zabavlja razodijevanjem. Sve za malo ugode. Izgubili smo lica. Možda zato što je ono postalo sukrivac naše golotinje. Ne gledamo se i ne vidimo se više. Svatko motri samo samoga sebe u očima drugih. A ja se još čudim nad bestidnošću razodijevanja. Kako je mudro govorila Terezija iz Calcutte svojim sestrama, misionarkama ljubavi: Govorite što je manje moguće o sebi. Također: Izbjegavajte znatiželju. Bio bi to kraj infantilne kulture spektakla, koja je ionako mrtva. Lijepo mi je biti odjevena. Ne ću vam pisati o sebi, što radim i kako živim. Ništa ne ćete doznati o meni.
Utorak, 20. rujna
Lakše je kada je kartica teksta iza mene. Jedan je dnevnički zapis „odrađen“. Zadihano pismo može odmoriti. Dišem. Lijepo je disati. Udisaj i izdisaj. Udisaj za izdisaj, izdisaj za udisaj. Kakav ritam. Veseli me primordijalnost. Otvaram Celana: Nijemost, iznova, prostrana, neka kuća –: / dođi, moraš stanovati. // Satovi, prokleto lijepo stupnjevani: dohvatljivo utočište. // Oštriji no ikad preostali zrak: moraš disati, disati i biti ti. Dodir misli. Sinkronicitet, rekli bi fizičari ili metafizičari ili opskurni astrofizičari. Dobro, događa se. Znak starenja ili slaba utjeha za šupljikavost (radne) memorije. Volim Celana i uvijek ga otvorim na pravom mjestu. Volim i Pavla, apostola. Kao brata s trnom u tijelu. Najdraži mi je u antitezama i kada se hvali svojim slabostima. Pobratimstvo lica u svemiru, rekao bi Ujević. Svemirska ars amandi. Šopove kućice u svemiru. Na kraju Razgovora s Krležom prisjeća se Matvejević Šopova pokopa: bio je posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Smrt ne postoji smrt. Znate li da smo vječni? U nama je taj polog i ne možemo mu izmaknuti. Jedini je uvjet biti već sada, prije kraja, ponovno rođen, rođen odozgor. Kako se to može zbiti, začuđeno pita Isusa učeni farizej Nikodem, praveći se naivnim: Zar je moguće po drugi put ući u majčinu utrobu? Pavao, apostol nedonošće naviješta Križ u strahu da ga ne obeskrijepi mudrošću riječi. Diši šuti / ko da ni o čemu nisi promislio // ni nad čim očajavao, piše Petrasov Marović i moli: Odsada mi Boževažnijeg života daj. Negdje drugdje ipak preciznije: Oslobodi me suvišnih stvari slova.