Put u središte Zemlje

Danas ćemo ponovno o odnosu „predaja“ i podataka na primjeru Pelješca. Da su „predaje“ iz srpske kuhinje utjecale i još utječu na puk, pokazuje mjesno tumačenje postanja toponima Manastiri u Osobjavi

Tek na žalu otpustili bi nas naši bjesovi, naše sjene od kojih se nijesmo umjeli odvojiti bježeći od sebe i od svega onoga u što mnijasmo da smo se prometnuli. Pitasmo se tko može uistinu spoznati sebe kad se u zrcalu vidimo izobličeno, blago, ali ipak izobličeno, i kad se naš odraz u moru, kao našoj sjeni, mreška i za utihe ovdje u zaljevu. I kad je plavi stvor nepomičan poput ulja u luminu, naši vlasi u njegovu odrazu trepere poput plamička na slabašnu stijenju. Zabavljala nas je ta slika treperavih nas, rijetka slika naše krhkosti koju skrivasmo iza oštrih brada i mrkih pogleda kojima smo od nas i čakale tjerali, ali nekoć nijesmo bliska lica, koja su svojim nutarnjim okom ponirala u našu nutrinu kroz gvozden oklop grubih lica poput proljetnih sunčanih zraka i koja bi nas ogoljela koliko i drvo spoznanja prve prognanike iz grada Edena. Umivali bismo se i smijali vlastitu liku koji smo tijekom svih ovih godina besciljna plova izgradili, a koje bi more i naše misli vratili u prvotni oblik kao dijete koje rukom prebriše obris koji je štapom utisnuo u pijesak. „Dođite k meni, o vi umorni i opterećeni!“, kao da nas je dozivao umilan glas staroga proroka, no previše nam srce bješe otvrdnulo da bismo kleknuli na žalo i raširili ruke na pozdrav Spasitelju. Oholo se smijasmo vlastitu odrazu sve dok sa sebe ne bismo otresli sladak jaram svakodnevice i dok nas ne bi stegnuli novostečeni lanci. Tad bismo umorni potopili glave negdje na Verigama i molili anđele da nas odvedu na mjesto na kojemu vlaga snova ne opterećuje pluća i ne soli rane, na spokojišta na kojima naše priče prestaju biti tužne i nikom ispripovjeđene.
Danas ćemo ponovno o odnosu „predaja“ i podataka na primjeru Pelješca. Da su „predaje“ iz srpske kuhinje utjecale i još utječu na puk, pokazuje mjesno tumačenje postanja toponima Manastiri u Osobjavi. Naime, puk drži da je riječ o lokalitetu navodnoga pravoslavnog manastira iako o njemu nema nikakvih zapisa i iako ga je mnogo logičnije dovesti u vezu s franjevačkim samostanom u Kuni. Ako i zanemarimo povijesne podatke, treba napomenuti kako je riječ samostan u hrvatskome jeziku prvi put potvrđena tek pred dvjestotinjak godina, i to u rječnicima Joakima Stullija. U hrvatskome je jeziku sve do početka XX. stoljeća znatno češće, poglavito na dubrovačkome području i u Boki kotorskoj, u uporabi bio grecizam manastir (usp. toponim Manastirine u Solinu). Tek se u prvoj polovici XX. stoljeća apelativi samostan i manastir razjednačuju, tj. samostan počinje označivati samo katoličke, a manastir samo pravoslavne sakralne objekte. Primjenom forenzičke onomastike došao sam do zaključka kako je korijen „pučkoga tumačenja“ navodno anonimno pismo jednoga Janjinara neretvanskomu parohu Ljubi Vlačiću, koji je i neretvanske doseljenike u Osobjavu u XIV. i XV. stoljeću proglasio pravoslavcima te čak naveo kako su izginuli na predjelu Velika njiva kako ih Dubrovčani ne bi pokatoličili. Nevolja je tek u tome što su oni onamo došli kao katolici. Isti je taj anonimac ujedno iznio „predaju“ o postanku ojkonima Potomje, po kojoj se mjesto prozvalo Potomnje „pošto je potonje (t. j. kašnje sviju drugih) prevrnulo vjerom“, odnosno Potomjani su po njegovoj teoriji posljednji na Pelješcu s pravoslavlja prešli na katolištvo. Iz povijesnih vrela razvidno je, pak, da je naselje prozvano po crkvi svetoga Tome iz XV. stoljeća. Po teorijama Ljube Vlačića i Nikodima Milaša Pelješčani su bili pravoslavcima barem od IX. stoljeća, dakle najmanje 150 godina prije nastanka pravoslavlja. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je teško biti papa prije pape, nevolja je u tome što mjesna toponimija dokazuje da je prvotni susret Hrvata s kršćanstvom bio ujedno susretom s kršćanskim Zapadom. Upravo je u Potomju zabilježen toponim Subrijana nastao hrvatskom prilagodbom latinske sveze sanctus Cyprianus ‘sveti Ciprijan’, koja je prošla kroz dalmatski filtar. Budući da su srodni toponimi odrazom rane hrvatsko-romanske simbioze te su uglavnom nastali do X. stoljeća, još je teže povjerovati u tezu o pelješkome pravoslavlju prije pravoslavlja, a pravoslavlje tražiti u toponimima koji su daljom etimologijom latinski, znanstveno je utemeljeno koliko i gatanje iz graha prebranca. Pritom često sebi postavljam pitanje zašto puk upija „predaje“ poput spužve, a činjenice jako sporo, ali se onda sjetim da smo sami sebi nerijetko podapinjali noge. Rijetki su, poput Nikole Zvonimira Bjelovučića, sebi i svojim čitateljima priznavali da su pogriješili što su crkve „bizantskoga sloga“ jednoć držali pravoslavnim. Posljedice svega toga, nažalost, ćutimo i danas, a obrazovati se u ovoj samoprozvanoj zemlji znanja ne damo.
Na jugu mi se jedan kulturni trudbenik pohvalio kako je na dar dobio više stotina slika mjesnoga umjetnika. „On ti to malo zamrči u po ure i da nama. Dugo nismo znali šta ćemo s tin, a onda smo se domudrili da to moremo podilit kad triba dat vatrogasciman, zboru ili KUD-u nagradu za Dan općine. Jednon smo čak i njemu dali njegovu sliku jer se nismo sitili da je njegova. Nasriću zaboravio i on.“