Otkupljivanje grijeha
Eunci drže da Hrvati još nisu otkupili svoje povijesne grijehe. Da ne misle tako, ne bi u svojim sredstvima javnoga priopćivanja svako malo upirali prstom na nepostojeći nacizam, fašizam, desni ekstremizam, etnocentrizam, ksenofobiju, nesnošljivost prema narodnim manjinama u Hrvatskoj.
Hrvatsku, kao što vidimo, i danas profiliraju kao zdržavu političkoga radikalizma, nacionalizma, fašizma i desnog ekstremizma. Ne samo u Srbiji i onomu geopolitičkom čudovištu koje se po analogiji prema Republici Hrvatskoj zove Republika Srpska, nego i u Europskoj uniji. Zašto u tomu sudjeluju naši saveznici?
Prije tri godine i tri mjeseca, kada nas je naša vlast referendumom bez kvoruma predala, a Eunci svečano primili u Europsku uniju, neki su od nas doista bili povjerovali da će se Hrvati u toj „skladnoj zajednici narodā“ početi slobodno razvijati. Očarani trenutkom, oni su nakratko zaboravili da su sve zajednice narodā skladne, a vlast je – kao da se najela ludih gljiva – tamburala da je nacija, odrekavši se državne samostalnosti, pobjegla s Balkana i ojačala svoju suverenost!
U ozračju takvih besmislica procvala je nada u bolje dane, pa je tanka većina Hrvata, požurujući žuđeni boljitak, odbacila Josipovićevu zapadnobalkansku „PravDU za Hrvatsku“ i prigrlila srednjoeuropsko-mediteranski suverenizam („Baltičko-jadransku uspravnicu“) Kolinde Grabar-Kitarović. Naravno, nitko tada nije znao da će taj suverenizam mentorski oblikovati onaj lobist što je ne tako davno USKOK-u i DORH-u zapeo u grlu s antiaritmetičkom formulom „pola meni, pola tebi, pola Bagi“. A kada se to doznalo, razočarani su suverenisti svoju tugu za samostalnom državom tješili mišlju da smo članstvom u Europskoj uniji barem otkupili „povijesne grijehe“ svoga naroda.
To je, međutim, djetinjasto mišljenje. Svi su narodi griješili. Ne samo oni koji danas žive, nego i oni koji su izumrli. Ali veličinu njihovih „povijesnih grijeha“ ne utvrđuju nekakvi pouzdani instrumenti ili nepristrani znanstvenici. Upravo suprotno, određuju ih i kažnjavaju ili otpuštaju drugi, jači narodi, kojih su „povijesni grijesi“ redovito neusporedivo veći. Veličina vlastitih grijeha nadahnjuje te narode da slabijim narodima pripisuju ne samo njihove stvarne, nego i izmišljene povijesne grijehe. Te izmišljotine nisu igra, nisu same sebi svrha. One služe kao ćudoredna opravdanja nepravdā koje se čine ili se kane činiti narodu kojemu se pripisuju.
Hrvati su u XX. stoljeću takve izmišljotine više puta plaćali krvlju, slobodom, ozemljem i novcem. Nastavili su ih plaćati i u samostalnoj hrvatskoj državi u XXI. stoljeću. Sada su platežnim sredstvom postali prirodni i društveni izvori narodnoga bogatstva. Hrvati su Euncima u bescjenje prodali svoje banke, svoje telekomunikacije, Inu, Plivu, jadranske hotele, svoju najveću zračnu luku, cementare, ciglane, pivovare, mljekare, trgovački prostor, medije. Zašto? Nisu oni koji su o tomu odlučivali bili glupi niti su svi bili korumpirani. Među njima je bilo i ljudi koji su mislili da takvom prodajom otkupljuju tobožnje povijesne grijehe svoga naroda.