Pravaštvo u Požeškoj županiji
Mislav Gabelica, “Pravaštvo u Požeškoj županiji od 1895. do 1914.”, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2020.
O političkom životu slavonskih županija mnoštvo detaljnih i zanimljivih informacija na svjetlo dana iznio je znanstveni suradnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu Mislav Gabelica u svojoj knjizi “Pravaštvo u Požeškoj županiji od 1895. do 1914.” On u toj knjizi podsjeća kako su Đakovo i njegova okolica te slavonska Posavina u drugoj polovini 19. stoljeća bili jedna od ishodišnih točaka hrvatskoga oporbenog djelovanja u Slavoniji.
Prodor pravaške ideologije i stranačko organiziranje u Požeškoj županiji počinju nakon pripajanja Vojne krajine banskoj Hrvatskoj 1881., pri čemu je jedan dio njezina teritorija pripojen Požeškoj županiji.
U prvo vrijeme je najjače pravaško uporište u Požeške županiji bilo u Oriovcu, a pripajanjem većega dijela oriovačkoga izbornoga kotara Brodu na Savi, najjače pravaško uporište postali su onda Brod i njegov izborni kotar.
U manjoj mjeri pravaštvo je uspjelo prodrijeti i u Novu Gradišku i njezin izborni kotar pa su do 1895. i raskola u dotad jedinstvenoj Stranci prava, piše Gabelica, dvije jedine pravaške organizacije u Požeškoj županiji ustrojene u Brodu i Novoj Gradiški.
Nakon pravaškoga raskola Brod i njegova okolica postaju snažno uporište domovinaške struje pravaša, a pravaška organizacija u Novoj Gradiški slabi uz postojanje relativno snažne frankovačke struje među novogradiškim pravašima.
U razdoblju neposredno nakon raskola pravaštvo prodire u Pakrac, koji će kasnije, zbog zaoštrenih hrvatsko-srpskih odnošaja, postati snažno frankovačko uporište te grad Požegu koja će postati snažno uporište domovinaša, odnosno kasnije uporište Hrvatsko-srpske koalicije.
Gabelica napominje i kako pravaštvo početkom XX. stoljeća u Požeškoj županiji doživljava krizu te da mu novi poticaj 1903. daju skupštinski pokret i odlazak Khuena Hedervaryja s banskoga položaja.
U to se doba, napominje, domovinaška struja Stranke prava spojila s Neodvisnom narodnom strankom u Hrvatsku stranku prava, koja će u nadolazećem razdoblju povesti politiku priznanja Hrvatsko-ugarske nagodbe i suradnje sa srpskim strankama u Hrvatskoj.
Ta će politika, naglašava, biti okrunjena 1905. prihvaćanjem Riječke rezolucije i stupanjem u Hrvatsko-srpsku koaliciju.
Ova nepravaška politika, smatra Gabelica, uzrokovat će osipanje njezinih pristaša i njihovo masovno pristupanje frankovcima, odnosno Starčevićevoj Stranci prava.
Gabelica napominje kako su saborski izbori u svibnju 1906. bili vrhunac popularnosti Hrvatske stranke prava u Požeškoj županiji, kada je stranka od osam izbornih kotara osvojila njih pet.
Nakon toga slijedi njezin nezaustavljiv pad, koji je okončan 1910. njezinim spajanjem s Hrvatskom pučkom naprednom strankom i nestankom iz pravaškoga vidokruga.
Podsjeća i kako je na istim izborima Starčevićeva hrvatska stranka prava u vilić-selskom izbornom kotaru osvojila prvi saborski mandat u Požeškoj županiji. Unatoč raskolu u ovoj stranci, kad ju 1908. napušta skupina političara tzv. milinovaca, frankovci svoj politički vrhunac u Požeškoj županiji doživljavaju na izborima 1910., kad ondje osvajaju četiri mandata, napominje Gabelica.
Na izborima 1911. zajedno s milinovcima Stranka prava osvaja i peti mandat, onaj u gradu Požegi, a nakon toga, novim raskolom, slijedi pad popularnosti pa na izborima 1913. osvaja samo dva mandata.
Autor je u knjizi uspio predstaviti pojedince zaslužne za širenje pravaštva u Požeškoj županiji, odredio je u kojim su mjestima bila glavna uporišta pravaštva, rekonstruirao društveno-gospodarsku strukturu pristaša pojedinih pravaških političkih stranaka na tom području i podsjetio na njihove međusobne prijepore, kao odraz njihovih ideoloških razlika.
Knjiga “Pravaštvo u Požeškoj županiji od 1895. do 1914.” (232 str.) podijeljena je na šest poglavlja – pojava pravaštva u Požeškoj županiji, pravaštvo do raskola 1895., pravaštvo do odstupa Khuena Hedervaryja, pravaštvo za skupštinskoga pokreta te pravaštvo do početka Prvoga svjetskog rata.
Mate KOVAČEVIĆ