Blagdanski kolorizam Mezdjićeve mrtve prirode

Još uvijek nesavladivo, silovito širenje Covida-19 u oscilacijskim pritajenjima, a onda bujanjima, koja se usprkos kontradiktornim nekompetentnim i kompetentnim izvodima o prirodi te prijetnje planetarnog zamaha mogu se odgovornošću ljudskom kanalizirati i koliko je moguće pod kontrolu staviti. Tu se ne smije zaboraviti statistička mjerljivost i ostalih opakih zaraza i bolesti koje nemaju epidemijski ili pandemijski karakter, ali u ovom trenutku prioritet je corona virus za koji se iščekuje djelotvorno cjepivo. Stoga će i bajkovito adventsko kulisiranje Zagreba u takvim uvjetima vjerojatno biti skromnije. Ipak lamentira čovjek o „bijelom Božiću“ ne pomišljajući pritom da je izostanak tog ugođaja možda i njegova zasluga te da je dužan po krhkom svom etosu ispričati se civilizirano prirodi za uspješno narušavanje vremenskih ritmova ako se na višoj metafizičkoj instanci o tome ne donose odluke pa ga to može lišiti svake odgovornosti. Tko bi to mogao znati? Međutim, iznenadili nas ugodno nakon višegodišnjeg iščekivanja padalina snježno bijelih prhotina te nas takvim kompenzacijskim zakulisnim potezom bar malo utješili, pogotovo one što su zakinuti brojem jedećih pultova opskrbljenih pićima ipak će se na kraju pahuljaste ugodnice pod ljudskim stopalima u kašu bljuzgice pretopiti. Tek radost dječjeg pogleda na prve pahuljice nadahnut će i odrasle željom za došašćem bijelog pokrivača. A atmosferi adventskoj ne doprinosi, ali se svakako zdravim realizmom nadopunjuje pogled na kontejnere nad kojima prebire pogled siromaštva (ugao Skalinske i Opatovine), rukama uronjenim među odbačene stvari i otpatke, s ishodom sretnog nalaženja traženog i potrebnog. Nailazimo, tako, tu na stariju gospođu koja je netom isprobala par nađenih cipela: „Dobre su, unutrašnje stjenke obložene su krznom, a najvažnije ne žuljaju, gotovo da nisu nošene.“ Pomislit ćete da je to znamen jednog odbačenog modnog artikla, valjda potrošački hir što statusno štiklira našim trotoarima te se izlaže na snobovskim sastajalištima. Starija gospođa nastavlja: „Za ovaj me kontejner veže jedan dublji doživljaj. Dan prije ovdje blizu mladić je darovao djevojci jesenji buket cvijeća. Onda je svatko od njih krenuo suprotnim smjerom. A djevojka je buket u prolazu odbacila u kontejner. I prvi put ono što me je žuljalo, ono prigušeno u meni, izrazilo se jednim uzvikom: Nedostojna ljubavi!“ Prema kazivanju starije gospođe djevojka je ubrzala korak i nehajno odmahnula rukom.
Zatečen svim ovim visoko socijalno osjetljivi subjekt ovdje bi se s razlogom ogradio „umjetnošću tišine“, kako poeziju naziva češki nobelovac J. Seifert ili po svoj prilici odmaglio u magle debussyevske, a nije isključeno ni prisjećanje na misao filozofa N. Berdjajeva o suvremenom rastrojstvu ljudskog srca koje je jezgra duše. No, kako lirskim, glazbolikim i filozofskim natopljenjima oštri, čak i surovi crtež realnosti ne može iščeznuti, ostaju nam cipele i cvijeće koji mogu zadobiti oblik i boju, recimo kao slikarski modeli, te besprigovorno pozirati za jedan poredak umjetničke stvarnosti, motiv koji nazivamo slikarska mrtva priroda te će tako ti isti modeli transcendirati smrtnost svoju te postati živa slikarska priroda što će dugovati selekcijskoj maštovitosti slikara u komponiranju njihove likovne kakvoće i vrsnoće. Slikari poput Van Gogha ili našeg Đ. Tiljka paru cipela posvetili su pažnju sa sluhom dijalektičkim, to će reći odnosom empatijsko-socijalnim s pikturalnim idealom koji će razriješiti stvaralački impuls – intuitivna vidovitost snažne slikarske ekspresije.

Pikturalno jastvo dječjih cipelica na slici „Mrtva priroda sa statuom“ (1942.) hrvatskog slikara Antuna Mezdjića (1907. – 1981.), pojavljuje se kao organski element intimističkog slikarskog kompleksa. Spomenuta slika kolorističke je provenijencije, „autorski komad“ u kojem gradbeno tvorivo upućuje naš pogled testamentnom okviru slikarske kulture ulančane verificiranom tradicijom europskog slikarstva. U trenutcima suvremenog ilustrativnog realizma, kada se poentira izvanslikarskim sadržajima u zaleđenoj poliranosti fotomimezisa, Mezdjićev nas slikarski komad po modulacijskoj zasnovanosti samo jedne jedine sjene koja se prostire od ruba stola prema fizičkom rubu apostrofirane slike aktivira doživljajnom punoćom čisto slikarskog prostora. Promotrimo samo tu poletnu zgusnutost slikarskim mrljama i plohama, živi organizam sjene, kontrastno hladno utamljenje od svjetlosnih visina modre, primjesa rumene, ljubičaste i zelene. Ovih samo nekoliko centimetara valernih vrednota više govore o slikarstvu kao takvom, nego kvadratni metri i kilometri flahiranih monokromija i polikromija ilustracijskih. Galvaniziran slikarskim crtežom Mezdjićev senzibilitet zgušnjava oblik, što se očituje plavim crtežom na profilu gipsane figure (Cezanne), barokno uzgibanim, a bijele obojenosti prodisale su suptilnim gradacijama sve tamo do vlastite i bačene sjene. Dopustivo je zabilježiti jasnoću kolorističke modelacije, što oblicima motiva osigurava čvrstoću i markantnost, ali i modulacijski raspon, interaktivno usuglašavanje koje je podređeno dikciji kista. I sve je to koncepcijski provedeno dosljedno u mikro i makro planu slike. Lirski koloristički fluid svojevrsna je njezina osnova građena od tihih susreta mrlja na stolnjaku zlatnim obrubom otvorenih sedefastih tanjurića školjki, do lokalne crvene boje dječjih cipelica što žare pikturalnim intimitetom ugrađenim u toplu plošninu stolnjaka, tom svijetlom boravištu predmeta koji su sudbinski vezani razblaženim žutilima, okerima i modrilima na kojima se vrckasto glasuju ornamentalni uzorci. Ritmiziranje kontrasta i diskretnost duktusa opskrbljuju čistoću i zvonkost, briljantnu kolorističku ravnotežu. Lirsko-intimističko, duševno osjetilna optika boje, ali iznad svega senzibilni rakurs slikarskih vrednota koje je materijaliziralo oko slikara transpozicijskim pohodom u tajni život običnih stvari. Toplo je i svijetlo, gotovo blagdansko ozračje Mezdjićeve slike.
Dok su mnogi slikari gradili karijere, A. Mezdjić je gradio svoje slike (po. M. Peiću) pa je njegov neveliki opus više koncentriran u jednokratnim slikarskim i crtačkim realizacijama (ulja, akvareli, crteži kredom). Za života nije puno izlagao, a „Mrtva priroda sa statuom“ dragulj je u stalnom postavu Moderne galerije Zagreb. Uz J. Račića, Z. Šulentića, L. Juneka, Mezdjić je važna postaja mog slikarskog puta po Modernoj galeriji. Slikar je studirao na Akademiji u Zagrebu (1926. – 1931.). Godine 1933./34. nalazimo ga u Parizu, a od 1946. – 1971. profesor je na Akademiji u Zagrebu. Na početku svog umjetničkog puta bio je blizak grupi „Zemlja“, no, pariški boravak približava ga kolorizmu (L. Junek, P. Cezanne). Cijelim svojim opusom svjedoči kolorizam s lirsko-intimističkim ugođajima.
Zbog građevinskih saniranja pojedinih crkvenih objekata što ih je ruinirao potres izostat će slobodno ophođenje božićnih jaslica, nježna zadivljenja kojim odrasli žive kutak djetinjstva prvih spontanih vizualnih čarolija, a djeci mahovina, ovčice, pastiri, smjerna pažnja Josipa i Marije, figura koje su brižno nadsvodile malog Boga, ah, ta jutarnja buđenja i uzbuđenja pri prvom pogledu na jaslice u našem domu i onom na dvokrilne pravokutne prozore koji su uokvirili cintor crkve Sv. Ivana Krstitelja (Sinkovićeva 2) te bijelo otočje snijega na otežalim granama. Teško je zamisliti da se malokrvna raskoš kompjutorskih velikih i malih monitora može usporediti s bogatstvom vizualnih senzacija koje otkrivaju duševnost božićnih jaslica. Pikturalno „Jastvo“ crvenih cipelica Mezdjićevih nadahnjuje moguću viziju prvih koraka djeteta kada toplom bojom udomljeni nježni tabani osluškuju težišta početnih koraka i kretanja. Kretanja duhovnog koje svake godine blagdanski obnavlja budni glas svjetlosnog pjevača: „Narodi nam se…“
P.S.
Za duše u nadirućem bezdušju.

Danijel ŽABČIĆ