Putovanje antikom

Andrea ANTUNOVIĆ

Nakon dvadesetak godina, koliko traje književno djelovanje Mate Nedića, teško je započeti ovaj zapis i sažeti opus, književne rodove i vrste u kojima se okušao i iskazao autor novoga djela, Antičkih priča. Svoje djelovanje započeo je novinarskim tekstovima objavivši ih u Glasu Koncila 1994., a od 1997. objavljuje samostalna književna djela čiji je popis prilično dug i raznovrstan.
Osebujnom maštom i hrabrošću Nedić je najprije zakoračio u pripovjednu prozu, a zatim i u poeziju, pjesničku prozu, književnu kritiku i esejistiku, a po kvaliteti njegovih uradaka možemo zaključiti kako će njegovo stvaranje, ali i prihvaćanje djela od strane publike biti dugoga vijeka. Čitanjem djelā ovoga autora, uviđamo kako inspiraciju nalazi uvijek i svuda, u svakome i svačemu, ne birajući vrijeme, mjesto, zagledajući u prošlost, sadašnjost i budućnost, ne bazirajući se na suženu tematiku, što je svakako odlika zreloga i iskusnog pisca. Kada pomislimo da smo prevalili daleki put od davne prošlosti, kada je u nas i sve pore društva prodrla moderna tehnologija, kada pisana riječ vapi da ju se pročita, Mato Nedić, osluškujući bilo svojih čitatelja i onih koji će to tek postati, pred nas stavlja knjigu čiji naslov već dovoljno intrigira.
Antičke priče već naslovom određuju i govore kako je riječ o kratkim pričama s temama iz antičke književnosti. Mato se Nedić uhvatio ukoštac s nečime što je smješteno u ropotarnicu prošlosti, ne zato što tako treba biti, nego zato što smo zaokupljeni sadašnjošću i tako pomalo zaboravljamo na ljepotu minulih vremena. Progovorio je tako, na sebi svojstven način, o nečemu što uzimamo zdravo za gotovo, nešto za što mislimo da je već dovoljno objašnjeno i stavljeno u egzaktne okvire. Svojim pogledom na antičku grčku i rimsku književnost Nedić dokazuje suprotno. Bogatim znanjem i iskustvom donosi nam književno uobličene biografije grčkih i rimskih antičkih pisaca, ostavljajući nas pritom bez daha.
Na jedinstven način progovara o Homeru, njegovim djelima, a koji je, iako za to nemamo relevantnih podataka, dao bogove Grcima, ne izostavljajući pri tome liriku Sapfe, Alkeja i Anakreonta, tragedije Eshila, Sofokla i Euripida niti Aristofanove komedije. Budući da grčku kulturu nasljeđuje rimska, Antičke priče bilo je nemoguće zaokružiti bez reprezentativnih predstavnika rimske književnosti. Autor nas tako kroz rimsku književnost vodi biografijama Plauta, kojemu možemo zahvaliti za razvoj starorimske komedije, Katula, koji se u književnosti javio poezijom, Vergilija, koji je epom Eneida dao svojevrsno priznanje Homeru, Horacija, isprva poznatoga kao pisara, a kasnije kao izvrsnoga pisca oda i poslanica, Tibula, mrzitelja rata, velikoga pjesnika elegija. Svoju antičku književnu avanturu Nedić uokviruje završnom biografijom rimskoga autora koji je ujedno za života bio najčitaniji rimski pjesnik. Riječ je, dakako, o autoru djela Ars amatoria (Ljubavno umijeće) u kojemu nam daje savjete o zavođenju i liječenju ljubavne boli.
Mato Nedić izuzetnom lakoćom, gotovo lepršavo, pripovijeda o antičkim piscima tako da i odlični poznavatelji toga razdoblja, ali i mitologije, više ne mogu sa sigurnošću razabrati što je u pričama istina, a što fikcija. Veliča značajke koje su bile važne i za antiku. U njegovim je pričama tako opisana harmonija, vjera u čovjeka i njegove sposobnosti, ljepotu tijela, ali i razvoj umjetnosti i filozofije. Vrlo je zanimljivo kako se autor evidentira u posljednjoj priči Ars amatoria, koja nosi naslov istoimenoga djela glasovitoga Publija Ovidija Nazona, čime Nedić odaje priznanje svim piscima antičke književnosti.
Na jednoj od brojnih zabava Ovidiju se obraća proročica govoreći mu: „Za dvije tisuće godina pojavit će se čovjek crne kose i crnih očiju, izbrijana lica i visoka čela. On će živjeti u jednoj od naših sadašnjih provincija na obali rijeke koja istječe podno planine koja ima tri vrha kao tri glave. Taj će čovjek pisati puno i pisat će o tebi. On će napisati knjigu o životima grčkih pjesnika koji su uzor našima i o našim pjesnicima koji će biti uzor cijelome svijetu.“
Dakle, iščitavanjem ovoga ulomka postaje nam jasno kako je autor, iako upoznat s mnogim djelima svjetske i domaće književnosti, pomalo zaljubljen u klasike i smatra kako njegovo književno stvaralaštvo ne može završiti, a da se ne dotakne tako važne epohe. Iako piše kratke priče nadahnute antičkim razdobljem, u njegovom se izrazu uočava skladna kompozicija. Kroz biografije antičkih pisaca sam Nedić progovara o zavičaju, djetinjstvu, prolaznosti života, a pojedini dijelovi kao da u sebi sadrže i ispovjedni karakter. Njegove priče odišu svježinom, inovativnošću, zanimljivošću, čudesnošću. Stil je nepretenciozan, iako jednostavan, ostavit će dubok dojam na mladoga, ali i na zreloga čitatelja. Njegov jednostavan izraz nije jednostavan u smislu običan, osiromašen, već naprotiv, postaje nam privržen, intiman i blizak.
Stvarne i fiktivne detalje autor slaže iznimnom vještinom tako da ih jasno vidimo pred sobom te nam oni otkrivaju svoju vizualnu ljepotu, ali i ljepotu koju možemo čuti, osjetiti i udahnuti. Put u njegovim djelima, pa tako i u ovim pričama, nikada nije predvidiv. Zahvaljujući efektnim iznenađenjima kojima djelo obiluje, Nedić postiže svjež spisateljski izraz. Nije slučajno da se autor odlučuje za progovaranje kroz neki oblik kratke priče, budući da ona svoje početke bilježi u tradicijama usmene predaje iz koje su proizišla značajna djela, kao što su Homerova Ilijada i Odiseja, a upravo Homerovom biografijom Nedić započinje Antičke priče. Njegove se priče odlikuju i time što ostavljaju prostora mašti čitatelja, kako bi i sami stvorili svoje slike i izmaštali pojedine epizode. Kroz ovo je djelo Mato Nedić postigao jedan važan cilj – jednostavnim pripovijedanjem i kroz lako razumljive priče, naravno, za one koji donekle poznaju antičku književnost i mitologiju, dočarao je svoju viziju biografija antičkih pisaca, ali i viziju jednoga, davno minuloga svijeta.
Ovo djelo zaokružuje, sjedinjuje i proširuje ona iskustva što ih je pisac anticipirao i razvijao tijekom dvadesetogodišnjega plodonosnog i kvalitetnog književnog rada. U njemu autor iznosi svoje filozofske i društvene nazore, uživljavajući se izravno u likove antičkih pisaca. Djelo je oblikovano u specifičnoj formi priče, a širinom prelazi i izražajne kvalitete svoje vrste pa predstavlja opsežan prikaz života koji se događao u antici. Također je vrlo zanimljivo da Nedić djelo uklapa u tijekove moderne proze tako što isprepliće faktografsko, dakle, stvarne materijalne činjenice o životu pisaca, i imaginarno, dakle, izmišljeno, izmaštano, nestvarno. Upravo ovakav pristup u oblikovanju priča stavlja pred čitatelja težak zadatak – preispitati svoje znanje o stvarnim biografijama reprezentativnih antičkih pisaca, čime čitanje djela postaje prava zagonetka i zahtijeva veliku erudiciju.
Baš poput Odisejevih putovanja, isprepletenih brojnim događajima, pustolovinama, lutanjima, tumaranjima i nepredvidivim, uzbudljivim doživljajima postaje i čitateljevo putovanje kada u ruke uzme Antičke priče Mate Nedića i krene u novu dimenziju praćenu brojnim izazovima.