Pismo staroj iz Guadañe

EMILIO RUBIO

Dobar dan, gospođo, ispričavam se što vas nazivam samo «gospođa», jer nisam našao vaše ime na Facebooku, Linkedenu i Twitteru. A nisam ga našao ni u telefonskom imeniku, ni na žutim stranicama; a po naputku jednog susjeda potražio sam vas na društvenim mrežama.
Obraćam se vama, jer unatoč tome što mi se sviđaju iznenađenja, postoje ljudi koji me drže izdajicom i zbog toga prođem loše.
Neki dan sam dovršio jedan workshop za šefove, jamačno vrlo dobar, sudeći prema cijeni i naučio sam da ako se stvari dobro planiraju, da se tada mogu izbjeći neželjene i nepredviđene nevolje kojima se ovdje želim suprotstaviti.
Ne znam je li to u skladu s mojim licem, no ja sam vas vidio nekoliko puta dok ste prolazili pokraj mene i mogao sam vas izbjeći, no nije mi užitak biti lažljivac i želio sam ugovoriti s vama bolje planirani susret. Želio sam, barem, biti bolje obrijan, bez krmelja, očešljan i s čarapama bez rupa te čistog donjeg rublja.
Ostavljam vam na izbor dvije stvari, dok za sebe imam samo jednu, toliko da vidite da sam velikodušan.
Možete biti u mjesecu kojem god hoćete, meni je svejedno koje je godišnje doba, jer je to pitanje deblje ili tanje odjeće, zbog toga vi odlučite kako vam bolje odgovara.
Također vam ostavljam da izaberete dan u mjesecu, sasvim mi je svejedno je li početak, polovica ili kraj mjeseca. Pogledajte u rokovnik i što vam više odgovara. Zvrcnite me na mobitel i ja sam spreman.
Da, svakako, dan u tjednu ću ja odrediti, kada budem imao najmanje zbrke.
Pogledajte, ne ćemo uzeti ponedjeljak, kada su ljudi obično zle volje. Na ponedjeljke se gleda loše. Mnogi mole Gospoda da im dade dobar razlog da se dignu u ponedjeljak, a on na jedan ili drugi način uvijek šalje signal koji se ovako sažima: «jer si siromašan». Vidite da je to dan koji nije lijep, pada loše, tako da ga odbacujemo.
Utorak ni u snu: “U utorak se ne ženi, niti se ukrcavaj na brod!”. Shvatit ćete vi da treba poštovati tradiciju koju je pisac mudrih izrjeka zapisao.
Ostati na srijedi mi izgleda pomalo nisko. Komu ostaje srijeda? Budalama i onima kojima nedostaje ukusa. Ne, hvala, u srijedu ništa. Zamislite komentare. «Ako budala nekamo pođe, pođe srijedom». Zar ne vidite koliko je to blesavo?
Moram vam reći da mi nije zadovoljstvo privlačiti pozornost, sviđaju mi se diskretne stvari, tako ako je četvrtak i tada se može nešto slično dogoditi. “Gledaj ga, u sredini je kao četvrtak», kao mješavina ometanja ili zauzimanja središta nekog događaja. Ne, to mi ne prolazi. Obzirnost, prije svega, ako već ne možemo ostati na četvrtku.
Ako postoji dan općenite radosti, onda je to petak. Petkom ljudi rade veselo, jer će uskoro biti slobodni od posla, barem dva dana. Smiješe se, dobre su volje i veselo čekaju kraj tjedna. Poslije ne ispadne sve dobro ono što se željelo učiniti, no to nije važno. Ljudi su veseli i ja ne ću biti onaj koji je zaj…o najbolji dan. Osim toga, zamislite da smo različiti dok pijemo pivo i živo razgovaramo o tomu što ćemo raditi preko vikenda. Hoće li biti dobra prilika? Inače petkom ništa, piz…ja.
I da vam ne dosađujem više, govorit ćemo o vikendu i ja sam gotov. Vikend uvijek provodim s obitelji ili s prijateljima, i nema me ni za koga više, tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Osim toga, da vidite da nisam sebičan stavljam se na vaše mjesto, razumijem da trebaju umorne ruke od tolikih otkosa za vrijeme čitavog tjedna, razumijem da se treba odmarati i misliti na društvenu dobrobit, kakva pi…!, vjerujem da Opća Direkcija Rada ne će gledati dobrim očima da vi radite sedam dana, jednaka prava za sve. Tako ne može biti. Krajem tjedna nema niti govora o periki, za vas i za mene.
Ovako, odlučite vi mjesec i dan, ali dan u tjednu koji mora poštovati moju volju.
Ne usuđujem se poslati vam poljupce jer vas ne poznajem dobro, međutim srdačan pozdrav ne odbijam nikomu.

 

Vlažna mrlja

JUANA DE IBARBOUROU

Do unatrag nekoliko godina u selima u unutarnjosti zemlje nije se znalo za zidne tapete. Ta raskoš je bila predviđena tek za neku važnu kuću, kao na primjer za ured Šefa policije ili za salon neke stare i imućne dame. Nisu postojale tapete, ali jesu vlažne mrlje poput slika na zidu obijeljenom vapnom. Otkriti neke stvari ili ih sanjati, sve je to isto. Ispred starog kreveta od drveta jacarandá na uzglavlju nalazi se buket uvelih ruža odrezanih nožem, kiše su se cijedile, kao dar meni, te jedna velika mrlja u žutim tonovima okružena nepravilnim blatnim prskotinama sposobne da mole cvijeće i krajolici kao od šarenog papira. U toj mrlji sam imao sve što sam poželio: otkrio sam Koraljne otoke, lik Plavobradog i četvrtasto lice Abrahama Lincolna, osloboditelja robova, kojega je obožavao moj djed; imao sam ogrlicu od bisera Armindine suze, konja Bijeli cvijet i gusku koja je legla zlatna jaja; vidio sam Napoleonova troroga, kozu koja je dojila Nesretnika s Brabanta i brda koja ovija dim iz lula koje puše divovi ili patuljci. Sve što sam čuo ili pogodio, naplatio je život u mojoj vlažnoj mrlji i davao mi je svoju buku ili svoje crte. Kad me je majka dolazila buditi, svako jutro već me nalazila otvorenih očiju, nalazeći da su moja otkrića bila divna. Ja sam joj govorio blistavih zjenica, držeći ju za ruke:
– Mamice, gledaj onu veliku rijeku koja se spušta niza zid. Koliko ima stabala na njezinoj obali! Možda je Amazona. Slušaj, mamice, kako kriče majmuni i are.
Ona me je uplašeno gledala:
– Sigurno se spavalo otvorenih očiju, zlato moje? Oh, Bože moj, ono biće ne drži dobro svoju glavu.
No moj otac je micao svoju zamišljeno i smiješio se, i odgovarao je milujući me svojom zaštitničkom rukom:
– Nemoj se brinuti, Isabel. Imaš puno mašte, i to je sve.
I ja sam nastavio gledati u zid pun zimskih vlažnih mrlja, i u svojoj mašti sam vidio: duhove i ruže, rijeke i crnce, svjetove i nebesa. Jedno popodne zatekao sam u svojoj sobi Yanga, slikara. Imao je veliki kabao pun vapna i četku debelu kao ljudska šaka koju je zamakao u kabao i pomno je njome prelazio po zidu. To je bilo u početku mojeg školovanja. Vraćao sam se iz škole s torbom punom mrvica od biskvita i odlomljenih vrhova olovaka. Stojeći na nogama u trijemu promatrao sam začuđeno, gotovo bez daha, Yangovo djelo koje je za mene imalo veličinu nesreće. Moja vlažna mrlja je nestala a s njom i čitav svemir. Više nije bilo ni rijekâ ni šumâ. Nesavitljiv kao usud, Yango me je lišio mojeg svijeta. Nešto, kao neka potmula pobuna, počelo je vrvjeti u mojim prsima poput mjehura koji me je rastući počeo gušiti. Bio je poput brze inkubacije tropskih oluja. Bacivši na tlo školsku torbu pomamno sam se njihao dokle su mi sezale ruke, dok sam držao šake zatvorene. Yango je otvorio okrugla usta poput golemog “O”, nekoliko minuta je u prazno držao svoj kist s kojeg je curilo vapno i na kraju je mogao začuđeno pitati:
– Što se događa? Da te možda ne boli zub?
I ja sam, slijep i očajan, kričao kao kralj koji je izgubio svoje zemlje:
– Lopov! Yango, ti si lopov. Nikada ti to ne ću oprostiti. Ni ocu, ni majci koji su te to naputili. Što ću sada učiniti ako se rano probudim ili kada me strina Fernanda prisili da spavam siestu? Ružno, okrutno si opljačkao moje zemlje pune ljudi i stoke. Mrzim te, mrzim te; mrzim vas sve!
Dobar čovjek nije mogao razumjeti onaj pljusak suza i riječi. Bacio sam se potrbuške na postelju i neutješno plakao onako kako sam plakao kao kada mi je slikar Yango ukrao sve moje snove. Tako neutješno i beskorisno. Jer nijedna suza ne otkupljuje svijet koji se gubi u snu koji nestaje… Aj, ja to dobro znam!

Sa španjolskoga preveo Josip HEĆIMOVIĆ NIKŠIĆ

 

JUANA DE IBARBOUROU (Fernández Morales, također poznata kao Juana de América, 1892. – 1979.) urugvajska je pjesnikinja. Godine 1947. ušla je u Urugvajsku akademiju, a 1959. dobila je Državnu nagradu «Juana de América». Istaknuta su joj djela “Lenguas de diamante” (1918.), “Cántaro fresco” (1920.), “Raíz salvaje” (1922.), “La rosa de los vientos” (1930.), “Perdida” (1950.), “Azor” (1953.), “Dualismo” y “Destino” (1956.).