Nazovi L. radi ubistva u lockdownu

U Hrvatskome saboru napokon jezične teme. Živost je, naime, izazvalo upozorenje Hrvoja Zekanovića zastupnici srpske manjine Dragani Jeckov-Vidaković da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski te da se u Hrvatskome saboru ima govoriti hrvatskim jezikom

Kad nam se udice i mreže ne bi napunile, sreću bismo potražili u mjestašcu u kojemu se rodio svetac neobična imena. Stariji nam kazivahu njegovu kuću negdje u brdima, a djeca nas zadirkivahu zbog loša ulova. Čim bismo se pojavili, skupila bi se mlađarija oko naše lađe poput izgladnjelih galeba i cupkala naše strpljenje na picibokune kao što nam knjušice otimahu paštelu. Grdana bi se isprva najviše pobojali jer je u drvu rezbario ljudske likove oštrom sjekirom, ali bi ih on u trenutcima dokolice dozvao sebi i osmjelio ih da se okušaju. Sretni bi nakon toga otrčali sa zarezanom cjepanicom i odnijeli u domove svoje prve kipove. Promatrah ih na obali dok su ribali, skriven u štivi, radovah se njihovu ulovu i gizdanju. Povremeno bi mi prišao jedan mali uplašeni dječak kojemu bih poklanjao ljušture školjaka (a ljušturama odavna postadosmo na ovomu dugu putovanju bez cilja) i kamenčiće u koje se urezala sva naša povijest od postanka svijeta (a boralo se sve više i moje čelo izmoreno uzaludnim bitkama i beskrajnim pričama za koje više i nijesam znao jesu li stvarne ili sam ih izmislio). Malo zborismo jer ćutjeh da mu je draža tišina brodske utrobe. Zajedno osluškivasmo more dok prebirasmo po mojemu kutku, a kad bi se smračilo, prišao bi mi i u muku me zauhitio svojim ručicama. Zbunjen bijah postupkom toga malog bića te se pitah jesam li i ja mogao ostati u malome mjestu pokraj mora, zaboraviti na sva putovanja i zatomiti znatiželju kako ne bih ostao bez bliska lica i kako bi netko nekad stavio žaru s cvijećem i križ s imenom na moj grob. Iskah odgovor u Sveborovim očima, a iskanje bi prekinuo hrapav glas kapetana Dživa: „Vaj malora, Gojša! Va burdižat, dosta šušura!“
U Hrvatskome saboru napokon jezične teme. Živost je, naime, izazvalo upozorenje Hrvoja Zekanovića zastupnici srpske manjine Dragani Jeckov-Vidaković da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski te da se u Hrvatskome saboru ima govoriti hrvatskim jezikom. Isto se onomad dogodilo i jednomu od najistaknutijih srpskih zastupnika u Hrvatskome saboru, Milanu Đukiću, koji je u jednome trenutku, kad je počeo snažnije kritizirati manjinsku politiku tadašnjih hrvatskih vlasti, u Saboru progovorio ekavicom. Da se odabirom ekavice šalje politička poruka i da se to može shvatiti kao provokacija, sasvim je jasno, pogotovo ako znamo da većina hrvatskih Srba (osim onih na krajnjemu hrvatskom istoku) i svi bosanskohercegovački Srbi govore (i)jekavicom te su tijekom Domovinskoga rata uglavnom lomili jezik onih nekoliko godina kad se ekavica pokušala silom uvesti u Knin, Banju Luku ili Trebinje. Još bi to nekako i prolazilo dok se čitalo s blesimetra, ali čim bi krenuo program uživo, na (i)jekavicu bi se prešlo dok kažeš prisajediniti. Među današnjim zastupnicima srpske manjine u Hrvatskome saboru nitko ne govori ekavicom, a spomenutoj zastupnici izleti pokoja srpska riječ, što i nije čudno s obzirom na to da se obrazovala u Srbiji. Mene osobno mnogo više brinu hrvatski zastupnici kojima su usta puna lockdowna, koji čekaju da dođe vakcina, koji neprestano nešto prevazilaze i usaglašavaju stavove, traže benchmarke za testove, komuniciraju poruke umjesto da izvješćuju, obavješćuju ili prenose poruke, relaksiraju mjere i odnose te traže balans gubeći ravnotežu. Nadalje, ljute me športski novinari koji izgubljenu loptu nazivaju turnoverom, a četvrtinu kvoterom ili periodom, koji ne shvaćaju da je futsal i dalje mali nogomet jer UEFA nije Vijeće za normu, koji vožnju odjednom zovu laufom i ne znaju da se na hrvatskome ne kaže Srem nego Srijem. Na koncu, umaraju me kulturni trudbenici koji su 15 godina nakon izgnanstva iz neke od susjednih republika Lijepe nam Bivše spoznali da su živjeli u silnome strahu od jezičnoga redarstva jer im je lektor križao riječ tačka. Hrvatski jest službeni jezik u Republici Hrvatskoj i uporabom bilo kojega manjinskog jezika u Hrvatskome saboru sve druge pripadnike naših manjina stavljamo u neravnopravan položaj, kako nas je upozorio stručnjak za ustavno pravo Mato Palić, ali bismo trebali razlikovati provokaciju (ako vam (i)jekavac u Hrvatskome saboru eče, to je provokator) od propusta (na njega se može pristojno upozoriti, čime ćemo potaknuti propusnika na podizanje razine jezične kulture). Većinu, pak, zastupnika treba upozoriti da makaronski jezik i jezik frančezarija nikad nisu bili službeni u Hrvatskoj, pa tako neće biti ni englesko-hrvatski pidžin kojim ih dosta govori, kako je poželjno da se služe stranim jezicima, a ne da ih natucaju i spajaju nekoliko njima najpoznatijih tuđih riječi s hrvatskim standardom.
U Hutovu se navodno zmije ovih dana presvlače zbunjene klimatskim promjenama. To je potaknulo mjesne herpetologe na pisanje studije Presvlačenje zmija u Karasovicama. Narod je odmah prepoznao kako su se po zlu poslu ponovno udružili lektor Glasa Hutova i dumo Novoga Hutova te skovao uzrečicu: „Besposlen lektor i poskoka pod kamenom isporavlja dok ga dumo krsti.“