Više od pola stoljeća Hrvatske
Josip Jović, Vrijeme u meni i ja u vremenu, Naklada Bošković, Split, 2020.
U ovom pomalo filozofičnu naslovu sadržan je i tematski okvir knjige jednoga od ponajboljih hrvatskih publicista, zapravo političkih pisaca na prvoj crti medijske bojišnice posljednjih četrdesetak godina – od probijanja hrvatske šutnje 80-ih, velikih promjena, od stvaranja hrvatske države, njezine obrane i demokratizacije društva 90-ih godina do pokušaja poništavanja hrvatskih nacionalnih uspjeha poslije 2000. godine.
Neovisno o tomu što piše u svojim zapamćenjima, premda ona to samo potvrđuju, Jović je doista bio i ostao rijetki auktor, koji posve neovisno, na temelju visokih moralnih načela i sa stajališta hrvatskih nacionalnih probitaka, motri zbilju i njezine protagoniste, a onda posve logično prosuđuje ono što bi moglo biti politički najbolje i najkorisnije za hrvatski narod.
U prvom dijelu knjige zabilježio je godine mladosti, odrastanje i vrijeme studija u Zagrebu. Važno je istaknuti, a čega je i sam bio svjestan, još od rane mladosti sklonost politici te u jednom autarhičnom društvu posve normalnu potragu za alternativnim izvorima informiranja, poput Glasa Amerike, Radija Kölna, Radija Moskve, Radija Tirane i t.d., a s druge strane i preko športa otkrivanje političkih odnošaja.
U drugom dijelu knjige Jović se prisjeća povrataka u rodni imotski kraj, rada u školi te preuzimanja tada mjesnoga lista “Imotske krajine”. Zahvaljujući Jovićevu uredničkom radu taj je list, bez obzira na svoj lokalni karakter i uže određenje, zahavaćao šire i obrađivao dublje pojedine teme, a u listu su, što je za ono doba bila iznimka, objavljivani i vrijedni radovi domaćih crkvenih istraživača.
Iz tog razdoblja potječe i Jovićeva polemika s Miljenkom Smojom, koja ne samo u vremenu nego i u knjizi figurira kao sukob, s jedne strane jugoslavenskih nacionalista, odnosno orjunaša i federalista, pojedinih pripadnika hrvatskoga naroda koji su u zadanom okviru tražili mogućnosti za rješenje hrvatskoga pitanja.
Nakon prijelaza u splitski dnevnik “Slobodnu Dalmaciju” Jović slika vrijeme mučne hrvatske šutnje i pokušaje da se na crti već spomenute protimbe između unitarista i federalista artikuliraju i hrvatski interesi.
Vrijednost Jovićeva pisanja početkom 90-ih zapazio je i dr. Franjo Tuđman, s kojim će Jović, kao novinar “Slobodne Dalmacije”, putovati u SAD u posjet hrvatskom iseljeništvu.
Ljudske, novinarske i političke vrijednosti bile su mu najbolja preporuka za preuzimanje uredničkih dužnosti u tadašnjim državnim ili stranačkim medijima, nu Jović je, nakon promjene vlasničke strukture, preuzeo uređivanje “Slobodne Dalmacije”.
Kritički pogledi na privatizacijske izopake u Hrvatskoj stajali su ga, ne samo uredničkoga mjesta, nego i posla.
Preživljavao je pišući za druge medije, nu unatoč hudoj sudbini, Jović se nije odrekao svojih moralnih načela i političkih stajališta.
Na prijelomu tisućljeća Jović je opet glavni urednik “Slobodne Dalmacije”, lista koji je u to vrijeme doista bio najbolje od onoga što je Hrvatska imala ponuditi na svojoj medijskoj pozornici.
Naime, Jović ga je napravio pluralistički otvorenim, izdigao ga iznad lokalnih okvira, a proširivši vidike doveo je Slobodnu Dalmaciju na sam vrh nacionalnoga novinstva.
Zbog svoje otvorenosti i istinoljubivosti Jović je postao trn u peti svih vrsta orjunaša, jugonostalgičara i znatnoga dijela državnopravno neodređene mase, koja svoja politička stajališta uglavnom artikulira mržnjom prema svemu hrvatskom, a posebno prema nedavno izvojštenoj državnoj nezavisnosti.
Smijenio ga je, kao predstavnik jedne od tih struja, tadašnji predsjednik Hrvatske vlade Ivica Račan, a formalno zbog objave klevetničkoga svjedočenja Stjepana Mesića protiv Hrvatske na Haaškom sudu, tužiteljstvo toga tribunala ga je optužilo, a nakon zatvaranja i transferiralo u Haag.
U završnom dijelu knjige Jović piše o Scilama i Haribdama s kojima će se suočavati hrvatska politika u bliskoj budućnosti.
Zadnje pak stranice knjige prožete su lirikom po vlastitom izboru te tekstom s iskrenom i ljudskom posvetom preminuloj supruzi.
Jovićev stil je lapidaran, na trenutke gotovo škrt, a što je sažetiji, gotovo bi se moglo reći da je poput poetskoga i značenjem, odnosno porukom bogatiji. Osim osjećaja za lirsko, Jović je i vrstan pripovjedač pa mu se knjiga, kao presjek posljednjih sedamdesetak godina čita u dahu.
Jovićeva knjiga iznimno je vrijedan prinos suvremenoj hrvatskoj publicistici.
Mate KOVAČEVIĆ