Budimo ponosni govornici hrvatskoga jezika!
Ponedjeljak, 3. listopada
Nazočio sam sljedećem razgovoru svojih učenica:
– Ovo moram obavezno lajkati! – uskliknula je prva.
Druga je odmah zatražila od nje – Šeraj mi taj link!
– OFC! – odgovorila je prva – Ti si mi BFF, sve za tebe, hanny!
Treća je zatražila – To je totalno in. Šeraj i meni da ne propustim taj event.
– Ti si cool – odgovorila je prva – Može!
Četvrta ih je željela impresionirati – Samo da vas updateam: moj stari nam može srediti upad na backstage!
Djevojke su zavrištale.
Vozio sam kući pitajući se kakvom li sam to razgovoru svjedočio? Kojim su jezikom razgovarale moje učenice? Upitao sam se bih li znao zapisati što sam čuo? Stigao sam tako razmišljajući do Varaždina, a crveno svjetlo na semaforu zaustavilo me na križanju s Kukuljevićevom ulicom u kojoj je rodna kuća Ivana Kukuljevića Sakcinskog, povjesničara, književnika i političara, osnivača arheološke znanosti u Hrvatskoj (bio je i prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva) i prvog govornika na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.
Poznavajući njegovo zalaganje za hrvatski jezik, pitao sam se kako bi doživio današnji razgovor hrvatske mladeži?
Utorak, 4. listopada
Preporučam svakom čitatelju da pročita izrazito nadahnuti govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog održanoga u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843. godine. Istog se naziva prvim govorom na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru. Govor je dostupan na mrežnim stranicama Hrvatskoga sabora, osobno ga smatram svojevrsnim spomenikom hrvatskome jeziku.
Ukratko ću pokušati predočiti spomenuti govor: povod je bilo uvođenje katedre za hrvatski jezik u zagrebačkoj Akademiji, a govornik se zapitao kakva će biti korist učenja našega jezika ako se njegovo poznavanje ne će moći primijeniti u javnome životu?
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je svjestan i konkretnoga problema: nepoznavanja vlastitoga jezika. Rekao je da bi se na prste mogli prebrojiti oni koji su dovoljno poučeni jeziku kako bi njime mogli govoriti, čitati i pisati. No, potaknuo je nazočne da, baš kao i većina Hrvata, tek trebaju upoznati kakva je višnja slast i milina moći i smjeti govoriti svojim prirođenim materinskim jezikom. Žalosno je konstatirao da mi, pri tome mislivši na Hrvate, svoj jezik čuvamo samo za obitelj i kmetove. Posljedice korištenja stranih jezika su: otuđili smo se od samih sebe, odcijepili smo se od vlastite braće te da mnogi iz našega naroda više ni ne znaju kojem narodu pripadaju.
Govornik je zatim primijetio zabrinutost zastupnika jer su pretpostavljali da je nemoguće provesti ono o čemu je upravo govorio. Stoga im je postavio pitanje: Tko može narodu zabraniti govorenje svojim prirođenim jezikom i stavljanje istoga na prvo mjesto?
U nastavku govora podsjetio je na prošlost našega naroda u kojoj se mnogo puta proslavio junaštvom i hrabrošću. Usput budi rečeno, o junaštvu sam i pisao u svom prvom romanu, no o tome ću nešto kasnije. Ivan Kukuljević Sakcinski upozorava da je stiglo novo doba, žive u 19., obrazovanom, stoljeću u kojemu se narodi bore duhom i umom. Kako ćemo se mi boriti kad je duh našega naroda, hrvatski jezik, u lancima te se potlačen mora klanjati tuđim jezicima? Poslije ovoga pitanja, potaknuo je zastupnike da rade na tome da će se, barem u domovini, strani jezici napokon klanjati našem.