Stanković se mora učiti toleranciji
Predrasude prema drugačijima uvijek su pitanje mentalne inercije ljudi koji misle da sve mora biti po njihovu. No, ono što brine jest to da društveni stereotipi u nekakvim ekstremnim varijantama mogu dovesti do traženja da se nekim ljudima ukidaju ljudska prava. I zato ozbiljno treba shvatiti Stankovićevo iskazivanje nesnošljivosti u javnom prostoru.
Prije 21 godine, točnije 1995., UNESCO je iznjedrio službenu definiciju tolerancije, čiji je cilj, kako su objasnili, unaprijediti tradicionalno sagledavanje da je riječ o pukoj snošljivosti nekoga ili nečega, odnosno situaciji gdje većina trpi manjinu, a moćni one manje moćne. Po toj definiciji UNESCO-va tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira.
U hrvatskom društvu pozivanje na toleranciju koja ima i svoju hrvatsku inačicu – snošljivost, postao je još od devedesetih pravi trend. To i nije previše čudilo jer nakon četrdeset godina komunističke diktature, u kojoj ni doma nisi mogao slobodno misliti, velika količina toleriranja svega i svačega bila je poželjna. Međutim, od tih ranih devedesetih prošloga stoljeća do danas puno se toga promijenilo. Doduše ne u zazivanju tolerantnijeg društva već u tome što je pozivanje na toleranciju postala trendovska pojava i vrlo često se koristila u političkim i ideološkim obračunima.
No, od tolikog zazivanja tolerancije ipak nismo postali tolerantniji. Barem ne na način kako nam to UNESCO sugerira. Puno je primjera za to u javnom prostoru. Pa tako i na javnoj televiziji. Vidjelo se to u HTV-ovoj razvikanoj emisiji Nedjeljom u 2, voditelja Aleksandra Stankovića kada je ugostio eurozastupnicu Marijanu Petir. Razgovor se poveo o Crkvi, a kasnije i o moliteljskim skupinama i zajednicama. Stanković, voditelj i urednik, svojim je pitanjima navodio kako Crkva ne bi smjela izreći svoje gledište prema društvenim događanjima što može upozoravati na dvije stvari. Ili da uopće nije upućen u poslanje Crkve, odnosno da ne zna baš ništa o tome pa tako ne zna ni razliku između sekularizma i javnog djelovanja ili je jednostavno maliciozan. Međutim, ono što je sablažnjivo jest to da je Stanković u nastavku razgovora s Petir nastavio u negativnom tonu i odnosu prema moliteljima ispred bolnica. Dakle, Stanković, kao djelatnik javne televizije koja se financira iz državnog proračuna i pretplatom koja ide izravno iz džepova gledatelja iskazao je strašnu nesnošljivost prema skupini ljudi koja u blizini bolnica moli da ne dođe do pobačaja. Pa je tako Stanković kazao da on ne želi da ga netko dočekuje kad ide u bolnicu i da „molitelji maltretiraju žene koje idu u bolnicu koje imaju svoje probleme, neka mole doma“. I tu je bit svega. Kad netko nešto radi što se ne uklapa u nečiji svjetonazor, vjerski, ideološki ili politički okvir, onda bi ga najradije svi zatvorili doma.