I danas sam dijete
Vera Zemunić, spisateljica za djecu
Vera Zemunić objavila je više naslova za djecu. Članica je Društva hrvatskih pisaca za djecu i čakovečkog ogranka Matice hrvatske. Zastupljena je u „Pregledu hrvatske dječje književnosti“ Stjepana Hranjeca te čitankama. Rođena je u Zagrebu, živi u Čakovcu. Povod ovom susretu su božićna nadahnuća njezinih uradaka za najmlađe
Gospođo Zemunić, upravo ste objavili dvanaesti naslov, slikovnicu prigodna naslova „Božić je stigao“. Pišete uglavnom za najmlađe čitatelje?
Knjiga-slikovnica „Božić je stigao“ izašla je iz tiska zapravo tijekom prošlog Božića, ali je bilo prekasno publicirati ju nakon Božića. Održali smo predstavljanje u dvorani Matice. Uz pisutnost domaćina i djece te lijepo božićno ozračje. Tu su bili i glavni likovi na počasnom mjestu, u svojim plišanim odijelima, a mačak Nacek u zagrljaju male recitatorice Dive Marije otišao je u svoj novi dom.
Primijetit ćete da se u pričama pojavljuju samo anđeli i mali Isus koji po njima daruje povodom svoj rođendana. Djeda Mraza, ili „Božićnjaka“, priznat ću samo onda kada on bude Isusov izaslanik, pa zna se što znači riječ „Božić“.
I ostale moje knjige su za djecu. I ja sam bila dijete. S pet godina čitala sam brzo i tečno, sama sam naučila iz Početnice koju su mi morali kupiti. I dalje sam gutala knjige svih vrsta sve do enciklopedija, punih fotografija i opisa. I još sam dijete. Puno maštam…
Kako ste i kada počeli pisati Što Vas nadahnjuje?
Divila sam se piscima; kad bih i ja to mogla! Prva pjesma u IV. osnovne – „Patuljak“, fascinirana ilustracijom u jednoj slikovnici. Poslije u srednjoj – lirske i ljubavne (čak objavljene u „Poletu“) i naravno za djecu, nažalost nesačuvane. Zatim stalno za svoje učenike, prigodno uz gradivo. Slijedi Smib, Radost i ostali časopisi. Od samostalnosti Hrvatske zastupljena sam i u čitankama.
Što me nadahnjuje? Priroda i sve oko mene. Svuda sama ljepota. Zar gola grana u jesenskoj magli nije prekrasna? Životinje i životinjice, ta divna Božja stvorenja. Biljke i biljčice, šumice, livade, potočići, a tek moje predrago more… Moj „zoološki vrt“ po policama i kaučima, moj zeleni vrt u teglama, ne odem na spavanje da ih ne ispozdravljam. A za čim većina ljudi žali kad moraju otići? Jer ne će više sunce vidjeti.
Česta tema Vaših uradaka je obitelj. „Čemu nam oni služe“ zbirka je pjesama o svim njezinim članovima. Što time želite djeci približiti,poručiti?
Ta zbirka pjesama također je nedavno objavljena. Tema joj je obitelj i draga rodbina. Među njima djeca su najsretnija, što bi bez njih?! Tko bi nam davao ljubav, štitio nas, davao svoja iskustva. Svima njima, a i svim drugim ljudima hvala! Što postoje! Kako je bilo Palu kad je ostao sam na svijetu?
I dalje pišem, pišem. Pripremljeno je desetak knjiga.
Koliko pratite rad svojih prijatelja po peru? Koje biste književno ime naveli s Vašega, čakovečkoga područja?
Ima nas ovdje u Čakovcu. S kvalitetnim knjigama i rukopisima. Matica hrvatska u Čakovcu se trudi i ima uspjeha u izdavaštvu, ali novca nije dovoljno. Ipak – ide. Naše uredništvo se može pohvaliti književnim imenima: Ivan Pranjić – predsjednik, zatim Krunoslav Mikulan, Tomo Blažeka, Dragutin Feletar, Martin Lukavečki, Đuro Bel, Petrana Sabolek, moja malenkost, Mila Željeznjak, Daniel Ciglarić, i još podosta širom Međimurja. I također naša mlada Anita Novak (koja još i ne zna da će nas jednom sve nadmašiti). Svi vrlo lijepo i radosno surađujemo. Sve u svemu mi u Matici smo pravo društvo.
Živite u Čakovcu, no rođeni ste u Zagrebu. Nedostaje li Vam rodni grad?
A moj Čakovec!? Tu sam više od pedeset godina. U rodnom Zagrebu sam provela dio djetinjstva, došla sam iz Osijeka s Učiteljskom školom. O Čakovcu sam sanjala godinama. Dovela me ljubav prema ljepoti Međimurja, „cvjetnjaku hrvatskom“ i još više predivni međimurski melos. I našla tu svoju životnu ljubav. Naš „mali“ grad ima sve što treba: sve što je gradsko i sve što je seosko – bliskost s ljudima, svi svakoga poznamo. Nema što nema, pa i svakovrsne kulture.
A moj Zagreb? Kad god sam pomislila: Zagreb, sunce je zasjalo, a slova zazveckala poput zvonca. Moja Kustošija, tamo već pri kraju, kuće više nema, ni potoka, sad je to neka tržnica. Moj rodni Zagreb u zadnje vrijeme me razočarao, odrekao me se.
Povremeno objavljujete u „Hrvatskom slovu“. Ta suradnja traje od početka izlaženja našega tjednika?
„Hrvatsko slovo“ je i dalje moja simpatija. Još od dragog Dubravka Horvatića. Da, povremeno objavim pjesme, nisam ja za ozbiljne tekstove, ja sam još uvijek samo dijete. Ali zato sve odobravam, na vašem sam tragu.
Što biste još dodali?
Znate li čime se posebno ponosim? Spomenicom Domovinskog rata iako još nisam shvatila čime sam toliku čast zaslužila.
Mira ĆURIĆ