Danas više nitko ne može kazati da nije znao!
Zastrašujuće je to da je dio ideološke i političke javnosti i danas nespreman za demokratski put, odnosno da postoje oni koji su spremni opravdati i najstrašnije zločine samo zato što su ih počinili njihovi politički i ideološki uzori ili istomišljenici. Ono što jedna pravna i demokratska država mora učiniti da se to ne događa jest – sankcionirati ih. Onako kako se sankcionira bilo koje poticanje na zločine iz mržnje.
Još u travnju 2009. izglasovana je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se osuđuju zločini svih totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma. Prema toj Rezoluciji, ali i Deklaraciji UN-a za ljudska prava svaka žrtva ima pravo na spomen i dostojanstven pokop.
No, ne i kad su u pitanju žrtve Bleiburga i Križnog puta koje takva „prava“ nisu dosad imale i pitanje je hoće li ih uopće ikad imati. Štoviše u hrvatskoj javnosti još uvijek su „jaki“ oni ideološki i politički krugovi koji činjenicu da je oko 700.000 ljudi, među njima golem broj civila, nastoje zanemariti ili, u najmanju tuku, relativizirati.
Prije nekoliko tjedana na Hrvatskoj televiziji u emisiji “Otvoreno” gostovali su među ostalima i povjesničar Tvrtko Jakovina, te kolumnist portala Telegram Dragan Markovina koji su suočeni s strašnim činjenicama o zločinima Titovih partizana koji su žive i ranjene ljude, žene i djecu ubacivali u jame i rudarska okna, a onda ih zatrpavali vapnom reagirali i protucivilizacijski i protueuropski. Naime, dvojica povjesničara pokušala su insinuirati nekoliko potpuno neprimjernih konstrukcija kao što je teza da se zbog masovnih zločina nad oko 700.000 ljudi ne može baciti sjena na antifašistički pokret, da je zločina bilo i u Domovinskom ratu, da su ljudi koji su bježali imali razlog te su, doduše to je rečeno između redaka, možda i zaslužili da završe na stratištima. No, nije mi namjera baviti se dvojicom spomenutih povjesničara već skrenuti pozornost na veliki problem ideološke zadojenosti koja je onda spremna i u javnom prostoru iznositi sramotne i protucivilizacijske teze. Teze kojih se srami svaki normalni i moralni čovjek.
Jer zločini koje su 1945. počinili Titovi partizani, odnosno stradanje oko 700.000 ljudi na Križnom putu, a čija je metafora postao Bleiburg, sasvim sigurno spadaju u najkrvavije zločine počinjene u Europi. Manji je broj, od oko 700.000 ljudi koji su se nalazili u izbjegličkoj koloni ubijen na samom Bleiburškom polju, a veći dio na približno čak dvije tisuće masovnih stratišta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, od kojih su najveća stratišta u Teznom i Kočevskom rogu, te na Maclju. U Hrvatskoj prema policijskoj evidenciji postoji 750 jama u kojima je stradalo 90.000 ljudi, a prema nekim procjenama stručnjaka broj jama je čak 1300. U Hrvatskoj je tek pedesetak jama obilježeno na dostojanstven način što najbolje govori o kontinuitetu negiranja komunističkih žrtava. Mnoge neobilježene jame nalaze se i diljem Zagreba i u njegovoj okolici. Riječ je o 120 masovnih grobnica.