Arhivi iz bivše države trebaju biti dostupni
Objavnom arhiva vezanih uz Savez komunista razotkrilo bi se tko je i na koji način vladao u bivšoj Jugoslaviji, a to su oni koji su i svih ovih proteklih 25 godina na ili oko vlasti
I nakon 25 godina od stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, još nam nisu dostupni partijski, udbini i policijski arhivi koji upućuju na represivni sustav bivše, propale Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Većina tih dokumenata bila je (i još je uvijek) u vlasništvu bivših komunista, odnosno SDP-a, koji su sljedbenici Tita i partije, i koji se nikada javno od toga nisu ogradili. Jedan dio te arhivske građe predan je Državnim arhivima, ali tek 1999. godine, što znači da su drugovi i drugarice imali dovoljno vremena da uklone sve što im ne odgovara, da taj važan fond cenzuriraju, okljaštre i učine s njim što god ih je volja. Nu, nije se tako postupalo samo s arhivom Komunističke partije, već i s dokumentima od 1945. pa nadalje, a koji su bili vezani uz Državna odvjetništva, sudove i drugo. U to sam se mogao i osobno uvjeriti kad sam istraživao sve te arhive (uglavnom vezane uz grad Koprivnicu). Ono što sam pronašao ipak će biti dovoljno da se sastavi jedna lijepa, publicističko-dokumentarna knjiga, od najmanje 800 stranica! Naime, onako kako je radio i djelovao Općinski komitet Saveza komunista Koprivnice, tako je bilo i u čitavoj Jugoslaviji, pa će se na temelju toga vjerujem moći sastaviti i cjelokupni „mozaik“ jednog propalog vremena, propalog političkog sustava, protiv kojeg su se Hrvati digli 1991.
Ono što je najzanimljivije kad se govori i piše, primjerice, o djelovanju Saveza komunista, činjenica je da „svi sve znaju“, a kad ih pitaš da ta svoje znanje potvrde dokumentima, onda malo tko to na taj i takav način može potvrditi.
Zbog čega „nitko“, odnosno samo rijetki traže da se objavi arhiva vezana uz SK? Zbog čega „nitko“ nije zainteresiran da se kazne oni koji su prikrivali i koji prikrivaju dokumente iz tog razdoblja? Koliko sam se osobno mogao uvjeriti, stvari su vrlo jednostavne. Ako bi se razotkrilo, recimo u Hrvatskoj, tko je i na koji način vladao u bivšoj Jugoslaviji, onda se dolazi do toga da su glavnu riječ na svim razinama imali istaknuti „forumi“ Saveza komunista, a u kojima su djelovali (jednim dobrim dijelom) oni koji su i svih ovih proteklih 25 godina na ili oko vlasti. Osim toga, otvarajući te arhive, došlo bi se i do spoznaje da su danas na važnim položajima, od medija do pravosuđa, športa i politike, znate tko? Sinovi, kćeri ili netko drugi iz najuže rodbine nekog bivšeg partijskog dužnosnika!
U gradu “juha“, odnosno u Koprivnici, na čelu partije godinama je bila Jelica Radojčević, a nakon nje mr. Julio Kuruc, koji je od 1989. glavni upravitelj „Podravske banke“. Tu je djelovao i udbaš Pavle Gaži, kojeg je prema nama dostupnim dokumentima već u to (komunističko) vrijeme razotkrio baš Kuruc, ali prema svemu sudeći, ništa se nije dogodilo ni jednome ni drugome. Gaži je „zaštićena biljka“, baš kao i njegov „ratni“ drug Josip Manolić. Toliko je „ugledan i cijenjen“ u svom kraju da nas čudi kako ga u Koprivnici još nisu proglasili i „počasnim građaninom“.