Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu unutarnjih poslova RH, Ministarstvu pravosuđa i uprave RH, Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH, saborskim zastupnicima i političkim strankama u Hrvatskoj, profesorima povijesti, medijima…
Ovih je dana u Pastoralnom centru Sveti Bono u Vukovaru održan znanstveni skup: Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995., pojmovno-terminološka raščlamba u domaćem i međunarodnom kontekstu. Organizirali su ga Fakultet hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu, i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Centar za istraživanje ratnih zločina, Vukovar.
Hrvatski su znanstvenici i sveučilišni profesori, demografi, ustvrdili kako u Vukovaru na popisu stanovništva postoji 5 tisuća fiktivnih stanovnika, koji ne žive u Vukovaru, ali se prijavljuju kako bi glasovali na izborima, a godine 2011. je na osnovi tog fiktivnog broja stanovnika zatraženo uvođenje dvaju pisama. Zar se to ne može označiti i registrirati, upravo u vrijeme kada se pripremaju popisi za izbore? Ne postoje li podatci o tome u Ministarstvu unutarnjih poslova, jer te osobe moraju biti odjavljene s adresa u Vukovaru, ako tu ne žive?
S obzirom da to utječe i na politički život u Hrvatskoj, kada ćete napraviti provjere i srediti te popise?
Osim toga, u razgovoru s mladim ljudima, studentima, srednjoškolcima pa i osnovnoškolcima utvrđeno je da oni u školama ili na fakultetima ne uče dostatno o razdoblju Domovinskog obrambenog rata. Kada će to konačno biti ispravljeno, jer je već sada očito kako ima puno podijeljenosti oko suvremene hrvatske povijesti, a upravo je Domovinski rat trebao biti prekretnica i razlog za prestanak podjela – stvaranjem slobodne hrvatske države! Naravno da se sustav obrazovanja dogovara na državnoj razini pa očekujemo da se konačno regulira, kako nam pripadnici pojedinih manjinskih stranaka ne bi svakoga dana pripisivali zločine a istodobno ne bi morali odgovoriti na pitanje zašto su ubijani hrvatski civili, žene i djeca te opravdavati zločine nad hrvatskim policajcima ili vojnicima, jer oni nisu civili pa se to ne može uspoređivati??? K tome, na groznom takvom primjeru ovih dana bilo je očito kako dr. sc. Milorad Pupovac ne očekuje pitanja i misli da na njih ne mora odgovoriti, ali uvijek ima punu pozornost hrvatskih medija za optužbe Hrvata? I o kakvoj bi onda hrvatskoj povijesti i obrambenom Domovinskom ratu djeca mogla učiti za npr. 20 godina? O tome da su Hrvati bili agresori nad Hrvatima u nekom čudnom građanskom ratu ili da su Hrvati agresori nad Srbima u Hrvatskoj? Tko zna? Kada ćete doslovno zabraniti Miloradu Pupovcu da optužuje Hrvate i hrvatski narod za zločine, te da zlorabi naše strpljenje i beskrajnu toleranciju?
Ministarstvu obrazovanja i znanosti RH, Ministarstvu kulture RH, ravnateljima dječjih vrtića, profesorima hrvatskoga jezika, književnicima….
Što mislite o prijedlogu kazališne redateljice Anice Tomić, koja je ovih dana izjavila kako bi poeziju trebalo čitati već u dječjim vrtićima i tako stvarati naviku čitanja kod djece, jer nas poezija oplemenjuje, obogaćuje nam maštu i sprječava „prodor“ ideologija u kasnijoj dobi, u našu svijest?
Kulturnim djelatnicima u svim profesijama, medijima, Ministarstvu kulture RH, velikim tvrtkama kao eventualnim sponzorima
Ovih dana se i u hrvatskom tisku piše o tome kako je pandemija razotkrila probleme u kulturi, zapravo je bogati europski Zapad kulturu potisnuo na margine, te je sada prepuštena sama sebi kao kakav elitistički višak. Neke države financiraju samo operu. Glumci u ovih godinu i pol dana u tim državama uglavnom nemaju posla i puno ih je otišlo i promijenilo struku. Kao da nitko ne razmišlja o važnosti kulture za čovjekovu svijest, zdravlje, život? Više se na tu životnu potrebu gleda kao na biznis: nema se uvjeta i nema novaca za ulaznice pa nema ni kulture. Jesmo li mi u Hrvatskoj svjesni toga da smo se ipak izborili za opstanak kulture, jer sada se ipak mogu gledati kazališne predstave; mogu se slušati koncerti s manjim brojem posjetitelja, itd. Bilo je problema i puno bijesa u HNK, no kako bi bilo da je sve zaustavljeno? Mogu li velike tvrtke kao sponzori pronaći neke načine za financiranje neovisnih umjetnika, za ulaganje u kulturu, za humani marketing i pomoć obnovi kulturne baštine na potresom pogođenim područjima, ali i za ljudske susrete i književne manifestacije, obnovu književnoga fonda i knjižnica… jer uz u potresu razrušenu baštinu i pandemiju… potrebna su dodatna sredstva i činjenica je da bi se i bogate države teško borile s tim i da su one zaustavile i rad kazališta i puno toga.
Ima li išta tužnije od praznih kazališta? Od glumaca koji nemaju gdje nastupati? Od glazbenika koji mogu probati samo u svojoj sobi?
Mogu li se osmisliti kampanje za ulaganje u kulturu, za poticanje i povezivanje poduzetništva i kulture (iako je i poduzetništvo u teškim prilikama)? Možemo li zajednički kao društvo promišljati o hrvatskoj kulturi, koja nam je svima potrebna?