Blagoslovljena budi, MUČENIČKA ZEMLJO HRVATSKA, grješna i sveta, uskrsna i živa!

Prof. dr. sc. Mile MAMIĆ, jezikoslovac, Zadar

 

Ponedjeljak, 10. svibnja

Hrvatska između dva papinska blagoslova i dva međunarodna priznanja    

Malo je naroda u Europi i svijetu koji su svoj tegobni život tako snažno vezali uz Krista i Crkvu. Povezanost i sličnost Hrvatske i Hrvata s Kristom i Crkvom u svim fazama hrvatske povijesti vrlo je snažna i inspirativna u hrvatskoj umjetnosti, književnosti i kulturi. Ona je važna i za hrvatski jezik, narod i državu.

To potvrđuju dva povijesna papinska blagoslova i dva papinska (međunarodna) priznanja hrvatske države: 7. lipnja  879. papa Ivan VIII. u Pismu knezu Branimiru blagoslovio je hrvatskoga kneza Branimira, hrvatsku državu i hrvatski narod. To je ponovio i dragi nam papa sveti Ivan Pavao Drugi. Njegovo je priznanje prethodilo (drugom) međunarodnom priznanju Hrvatske 15. siječnja 1992. On je više puta blagoslovio hrvatsku zemlju i narod, i to na hrvatskom jeziku. Još nam odjekuju njegove riječi: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!“ 

Prvo je papinsko priznanje imalo status međunarodnoga, a drugo je znatno utjecalo na to da Hrvatska bude i međunarodno priznata.

 

Utorak, 11. svibnja

Mučeništvo kao trajno obilježje Hrvata

Ljepota Hrvatske i njezin položaj odredili su cijelu hrvatsku mučeničku povijest. Osobito je bilo teško  stoljećima odolijevati nadmoćnoj turskoj sili i čvrsto stajati na braniku kršćanske Europe, boreći se „za krst časni i slobodu zlatnu“.

Znademo da smo kao pojedinci i narod imali svojih križeva, križnih putova, kalvarija i golgota. Sasvim je normalno da poslije klonuća, očaja, beznađa i mrtvila dolazi preporod, polet, ushit, uskrsnuće. Ima puno razloga da bi se moglo govoriti o Hrvatima kao uskrsnom narodu i o hrvatskomu kao uskrsnom jeziku. Sve to vrijedi i za Hrvatsku (zemlju, domovinu, državu). U mučeničkom razdoblju kršćanstva feniks je bio simbol kršćana, prema onoj Tertulijanovoj: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“ Naša je cijela povijest mučenička, ali je uskrsna nada stvarala i svijetle trenutke. Hrvatska se je puno puta poput mitološke ptice dizala iz pepela, uskrsnula, padala i ponovno oživljavala. O toj povezanosti mučeništva i uskrsnuća, ponovnog rađanja svjedoči i Guslarov prolog u operu „Mila Gojsalića“ Jakova Gotovca:

Al’ nad tobom kad se nebo slama,

Kad se zemlja ispod tebe smrvi,

Ti tad ljepša rađaš sebe sama

I uskrsneš iz vlastite krvi …

Majko strašna, gnijezdo zatočnika,

Zemljo divna, majko mučenika! …

 

Srijeda, 12. svibnja

Život u vlastitoj državi, život u savezima, opiranje savezu i mukotrpni izlazak 

Nakon nekoliko stoljeća hrvatske države stupali smo u razne saveze, od 1102. nadalje. Uvijek je postojao i otpor stvaranju saveza, što je krvavo završavalo (od Petra Svačića do Prosinačkih žrtava, pa i Svibanjskih žrtava 1945.). Hrvatska je u saveze ulazila kao država, kraljevina (regnum). Svi su saveznici nastojali minimalizirati hrvatsku državnost i smatrati Hrvatsku nasljednom zemljom, uvesti centralizam, diktaturu, spriječiti pod svaku cijenu osamostaljenje, odcjepljenje, što su ban Petar Zrinski, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić i brojni drugi glavom platili. O tom svjedoče i hrvatske mučeničke obljetnice koje ove godine obilježavamo: 350. obljetnica pogibije Petra Zrinskog i Krste Frankopana, 150. obljetnica pogibija Eugena Kvaternika i suboraca, 80. obljetnica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 50. obljetnica Hrvatskog proljeća i 30. obljetnica mukotrpnog stvaranja samostalne Hrvatske. Snažna Velika Britanija najnoviji je dokaz da se ni iz Europske unije ne može lako izaći. Svaki savez nastoji smanjiti suverenitet članica. Suverenisti se tome protive.

 

Četvrtak, 13. svibnja

Zanimljiv leksički niz: Život, glava, muka, mučeništvo, smrt, uskrsnuće/život

U tom zanimljivom nizu smrt je zapravo uljez. Sve drugo je na neki način život. Taj uljez unosi posebnu dinamiku u život kao kontinuitet, trajnost, neuništivost, vječnost. Za kršćanina smrt nije kraj života. Ona je preminuće, prijelaz u drukčiji način života. Uskrsnuće i život su sličnoznačnice. Uskrsnuće je punina života, trajnoga, neuništivog, vječnog. Tko tako gleda na ovaj niz riječi, njemu je život veća vrijednost i drukčije se odnosi prema daru života svakoga čovjeka od začeća do prirodne smrti. On se manje  boji smrti ili se uopće ne boji. Tko ne vjeruje u besmrtnost (ljudskoga duha i produhovljenog tijela), njemu je i život manje vrijedan kad mora umrijeti i više ga nema. Silnici misle da odsijecanjem glave, mučenjem, ubijanjem ubijaju potpuno čovjeka i njegovu ideju za koju je spreman dati život. Zaboravljaju da je „krv mučenika sjeme novih kršćana“, pa analogno tomu i „krv hrvatskih mučenika sjeme novih Hrvata“. Hvala Bogu, i ja sam živi svjedok za to: „Njih mrtvih ja sam živi spomenik.“ (Vladimir Nazor: Hrvatski kraljevi)

 

Petak, 14. svibnja

Domoljubno ogledalo

U povodu 350. obljetnice pogibije bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana objavio sam članak na portalu Narod Domoljubno ogledalo – ispit savjesti za svakoga Hrvata i Hrvaćanina: https://narod.hr/kultura/dr-sc-mamic-domoljubno-ogledalo-ispit-savjesti-za-svakoga-hrvata-i-hrvacanina  Kroz to ogledalo treba gledati hrvatske velikane: Petra Svačića, Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankopana, Eugena Kvaternika, Stjepana Radića, doktora Ivana Šretera, Slobodana Praljka i druge hrvatske mučenike. Možemo ih promatrati s kroatocentričnoga gledišta, s gledišta hrvatske države i njezinih interesa ili s heterocentričnih gledišta, tuđinskih središta moći i njihovih interesa. O gledištu ovisi hoće li oni biti junaci, borci za hrvatsku slobodu, hrvatski branitelji, hrvatski mučenici ili (vele)izdajnici, urotnici, pobunjenici, neprijatelji. Kroz to ogledalo treba promatrati i hrvatske mučeničke obljetnice, njihovo značenje u hrvatskoj povijesti i njihovu uskrsnu snagu. Naše priklanjanje jednom ili drugom gledištu govori o nama, o našoj stvarnoj ljubavi prema hrvatskoj državi (domovini, zemlji) i našoj ukorijenjenosti u hrvatsko nacionalno biće.

 

Subota, 15. svibnja

Komemoracija žrtava Bleiburške tragedije

Bleiburg i Jasenovac najbolnije su točke hrvatske historiografije. Za mene je to posebno bolno jer mi je otac prisilno dignut u partizane, zajedno s četrdesetak mlađih ljudi iz sela. Otac je znao da se ja trebam roditi, ali se nije vratio kući. Prešao je u hrvatsku vojsku, bio zarobljen kod Bleiburga i ubijen blizu Jasenovca. A ja rođen u partizanskom zbijegu blizu Barija! Kao dijete sam znao da su priče o „milosrdnom“ i „nježnom“ Titu i njegovim partizanima lažne. Stotinu sam puta čuo kako žene na prelu pričaju o nekomu: „Ubiše ga oni jarci partizani!“ Bilo mi je teško svako proljeće slušati stare komunističke, partizanske laži. Znao sam također puno toga o Bleiburškoj tragediji, Križnom putu, prepunim jamama mladih hrvatskih ljudi. Uzalud sam se ponadao da je tomu 1990. došao kraj. (Vidi opširnije o tom:  https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-mamic-jasenovac-se-ne-smije-pretvoriti-u-hram-lazi)

Ove je godine Komemoracija žrtava Bleiburške tragedije održana u Udbini, gdje je sagrađeno  Svetište Hrvatskih mučenika. Program je bio vrlo bogat i raznolik. Misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Održao je izvrsnu propovijed. Ta bi propovijed uz moje Domoljubno ogledalo i druge izvrsne radove, osobito o Paveliću i Titu i njihovim zločinima, o Jasenovcu i Bleiburgu u doslovnom i simboličnom smislu mogla znatno pomoći svima kojima je stalo do istine. Takav molitveni susret za mene je veliki Božji dar. Moj Učitelj Isus na križu je molio za svoje mučitelje: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Pod njegovim križem i ja smognem snage osim za svojega neviđenog oca moliti za sve nevine žrtve, pa i za one koji su okaljani zločinom, a čak i za njihove mučitelje, zločince. Pod Kristovim križem imam snage oprostiti ubojicama svojega oca, pa čak i bezuvjetno. Osjećam u duši Božju snagu praštanja i duboki mir. Pravedni „zločinac“ Isus, nevini Božji Jaganjac pribijen je na križ za grijehe svih ljudi. Tu se liječi duh ranjenog djeteta i srce oslobađa svake mržnje. Vraćam se sretniji i radosniji.

Želim osvijetliti nekoliko činjenica: Nakon velikosrpskog terora u prvoj Jugoslaviji i atentata na Stjepana Radića i drugove hrvatska država je većini Hrvata bila politički ideal. Nesretna je okolnost što smo imali krive saveznike, pogotovo Mussolinija, koji ima pretenzije na velik dio hrvatskoga državnog prostora. Nama nije toliko stalo do fašizma nego do svoje države. Protivnici bilo kakve hrvatske države bili su unaprijed protiv Nezavisne Države Hrvatske, prije rasnih zakona i zločina. Krunski svjedok da je bilo i zločina mi je Stepinac. Njemu vjerujem. Ali nije ih bilo odmah i ne toliko. On i ja se slažemo da je pravo Hrvata na hrvatsku državu uvijek sasvim legitimno. Iz toga proizlazi legitimno pravo i dužnost hrvatskoga naroda da brani svoju državu, ali ne prekoračujući granice pravedne obrane.

Tito i Pavelić su počinili puno zla: Pavelić znatno manje, i to u ratu, a Tito mnogo više u ratu, „oslobođenju“, miru i dugom poraću. Zato je Tito na ljestvici zločinaca i diktatora u svjetskoj povijesti osvojio 10. mjesto.

Još im  je nešto zajedničko: Jedan i drugi su znali vrlo dobro čuvati svoju glavu i, da oprostite: guzicu. Narodu kako bude. Ne zavrjeđuju da se i danas toliko koljupamo i svrstavamo u protivničke tabore zbog njih.

Imamo Hrvatsku! Dok je srca, bit će i Kroacije. Ljubimo je i branimo. Ona je jedina naša domovina. Druge nemamo.

 

Nedjelja, 16. svibnja

Lokalni izbori u svjetlu hrvatskih mučeničkih obljetnica

Krajnji je trenutak da se iskrena srca i bistra uma okrenemo jedinoj svojoj domovini, neovisnoj državi Hrvatskoj i da u svjetlu hrvatskih mučeničkih obljetnica kroatocentrično promatramo svoju povijest i s punom odgovornošću prihvaćamo stvarnu istinu i činjenice. Trnovit je bio hrvatski križni put od „prisajedinjenja“ 1918., „oslobođenja“ Zagreba i Hrvatske 1945. (što su nemilosrdno i krvavo obavili uvozni partizani), preko Hrvatskoga proljeća, do oslobođenja, osamostaljenja Republike Hrvatske na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Učimo se na svojim tragedijama da ih ne bismo ponavljali.

Neka nam Domoljubno ogledalo pomogne da ispitamo svoju savjest:

– Odnosimo li se sinovski prema svojoj domovini Hrvatskoj?

– Je li nam srce u Tunguziji ili u Hrvatskoj?

– Živimo li u državi koju doista volimo?

Prosuđujemo li hrvatske tragedije i mučeničke obljetnice kroatocentrično (s gledišta hrvatskoga uma i srca) ili heterocentrično (s gledišta Beograda, Budima, Beča, Haaga i Bruxellesa)?

– Kako se odnosimo prema hrvatskim vrijednostima, svetinjama?

Kroatocentričan odgovor na to pitanje vodič mi je za sve izbore. Biram one koji su najbliži kroatocentričnom odgovoru. Otužno je da je često izbor vrlo štur, bljutav, beznadan. Ne prihvaćam krilaticu: „Kakva svinja takva mast, kakav narod takva vlast.“ Mislim da je narod ipak bolji. Nepošteni i nepravedni izborni zakoni i ukradeni referendumi ne omogućuju narodu bolji izbor. A narod bi to želio. Ivan Mažuranić je napokon kao zastupnik rekao u Saboru: „Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.“  Ivane dragi, i ja!

prof. dr. sc. Mile MAMIĆ