Paradoksalno je da sam baš ja morao proći cijeli sudski put dug deset godina i izboriti se još jednom za slobodu izražavanja. Zašto još jednom? Jer sam to već radio početkom 1991., kao jedan od autora prvoga zakona o infomiranju, kojim je, između ostaloga, ukinut verbalni delikt, relikt iz komunističkoga razdoblja
Pravomoćna presuda u aferi Hitrec-Mesić
A sada malo zabave, dobrodošle u ovim tmurnim vremenima. Kao što znaju oni koji znaju, bivši me je Dvostruki prije desetak godina tužio Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, putem svog korpulentnog odvjetnika Čede Prodanovića. Povod: u razgovoru za jedan portal, na pitanje što mislim o Mesićevoj izjavi u kojoj je vukovarske branitelje – koji su u to doba prosvjedovali protiv uvođenja ćirilice u Vukovar – izrijekom izjednačio s agresorskim srpskim hordama u Domovinskom ratu, ja sam odgovorio imenicom koju je dotični držao krajnje uvrjedljivom. Općinska kaznena sutkinja proglasila me krivim, s obrazloženjem da sam mogao rabiti pridjev idiotski u svezi s rečenom izjavom, ali ne i imenicu. Mi se žalili, to jest moj sjajni odvjetnik Srećko Ilić i ja, ali je Županijski sud prepisao presudu Općinskog i potvrdio da sam kriv. Ne lezi vraže, žalili se moj uporni i svestrani odvjetnik i ja Ustavnom sudu, pozivajući se na europske presedane (Austrija, Portugal) o slobodi izražavanja. Prolazile godine kao šoferi, ja i dalje osuđeni kriminalac, od Ustavnoga suda ni glasa. Kada sam već gotovo zaboravio na tu aferu (premda me podsjećala činjenica da ne mogu dobiti potvrdu o nekažnjavanju) odjednom se oglasio Ustavni sud i donio odluku – u moju korist. Ma je li moguće?! U opširnom obrazloženju napisao da prihvaća novu europsku sudsku praksu u sličnim slučajevima.
Lijepo, ali tu nije kraj. Predmet se vraća Općinskom kaznenom sudu koji bi trebao uvažiti odluku Ustavnog suda, ali ne. Ista (!) sutkinja koja me prije mnogo godina osudila, učinila je to opet. Kriv sam. Zatim se žalim Županijskom sudu koji napokon vidi da tu nešto nije u redu, pa šalje predmet opet na Općinski kazneni s napomenom da mi treba suditi druga sutkinja, a ne ona. Nova sutkinja me oslobađa, piše obrazloženje koje ulazi u anale hrvatskoga pravosuđa, ali se Čedo i Stipe žale. Partija stolnoga tenisa završava napokon prije nekoliko dana – poštar mi donosi presudu Županijskog. Pravomoćnu. U ime Republike Hrvatske. Nisam kriv. Odbija se žalba S. Mesića kao neosnovana.
Ne ću citirati cijeli tekst presude, samo bitne dijelove i to zato što bi se mnogi mogli naći u mojoj situaciji, pa da imaju misao vodilicu u obrani. Citiram ovo: “Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju potrebno razmotriti specifične okolnosti i da je potrebno utvrditi je li inkriminirajuća izjava okrivljenog Hrvoja Hitreca izdvojena iz konteksta ili ne…Po ocjeni ovog drugostupanjskoga suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su privatni tužitelj i okrivljeni Hrvoje Hitrec javne osobe koje su poznate širokoj hrvatskoj javnosti, da je sporna izjava proizašla iz intervjua u kojemu se tražilo političko mišljenje i stav okrivljenog Hrvoja Hitreca o političkom mišljenju tužitelja…U konkretnom slučaju, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je bilo potrebno utvrditi je li ograničavanje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, s obzirom da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i ispunjenje svakoga pojedinca, pri čemu se pravo na slobodu izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su prihvaćene, nego i na one koje vrijeđaju i uznemiruju. Jednako tako, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da kada se radi o vrijednosnim sudovima razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava… kada je izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate bit demokratskoga društva pri čemu su granice prihvatljive kritike šire u slučaju kada se radi o političarima, nego kada su u pitanju privatne osobe.”
U finalu teksta pravomoćne presude još se jednom utvrđuje da “u konkretnom slučaju prevladava pravo okrivljenog Hrvoja Hitreca na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja u odnosu na privatnog tužitelja na zaštitu njegova ugleda.”
I Odluka Ustavnoga suda RH i citirana županijska presuda predstavljaju presedan u hrvatskim okvirima, na koji se sada mogu pozivati idući okrivljenici. Ujedno je to i signal onima koji su se, poticani od razne klateži, poigrali kaznenim zakonikom i u bližoj prošlosti u nj upisali svakojake nove inkriminacije, što je bilo i jest izravno upravljeno prema sprječavanju slobode govora i pisanja, poglavito u neizravnom uvođenju cenzure i autocenzure u tisku i medijima uopće.
Na kraju, paradoksalno je da sam baš ja morao proći cijeli opisani put dug deset godina i izboriti se još jednom za slobodu izražavanja. Zašto još jednom? Jer sam to već radio početkom 1991., kao jedan od autora prvoga zakona o infomiranju, kojim je, između ostaloga, ukinut verbalni delikt, relikt iz komunističkoga razdoblja.
Ima primjera koji mirišu na zlostavljanje,
a povezani su primjerice sa Zbirkom
inozemne Croatice u NSK
Zlostavljanje ili o dr. sc. Željki Lovrenčić
Ima mnogo primjera koji mirišu na zlostavljanje, a povezani su i s vrlo bitnim stvarima kao što je Zbirka inozemne Croatice u NSK, koju je Državni arhiv svojedobno predao Sveučilišnoj. Rečenu su zbirku komunisti prikupljali od 1945. do 1990. i nikomu nije bila dostupna (osim provjerenim drugovima). Ormari s nepoćudnim tiskovinama bijahu pod ključem. U samostalnoj hrvatskoj državi i do tih se novina i časopisa moglo doći, štoviše, zbirka je rasla budući da su hrvatski književnici izrasli izvan domovine, po povratku donijeli sa sobom sve što je objavljeno, recimo Vinko Nikolić, on možda najviše, a našlo se i priloga Vinka Grubišića, Bogdana Radice i još mnogih.
Tko je sve bio zadužen za Zbirku, ne znam. U zadnje ili predzadnje doba književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić, koja je i stručna i emotivno vezana (jer se takav posao ne može beamterski obavljati), komparatistica i hispanistica, doktorirala radom “Hispanistička Croatica – tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena”, živjela u Meksiku i Čileu, objavljeno joj je 17 knjiga, prevođena na mnoge jezike, a i sama je prevodila i prevodi (Cervantes, Fuentes, Neruda, Milohnich, Mihovilovich).
I što se sada događa? Očito Zbirka ima nadvoditeljicu, koliko sam shvatio, a Željku Lovrenčić u NSK na zgodan način “tretiraju”, pa ona, premda knjižničarska savjetnica (što je, kažu, najviši naslov u knjižničarstvu) mora po nalogu i pozivu prekidati rad kojemu je posvećena i nositi knjige iz ormara na pult, znači raditi posao (i) priučenog knjižničara. Zabrinuli su se za Zbirku inozemne Croatice u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je poslala dva člana upravnog odbora da porazgovaraju s ravnateljicom NSK, što su i učinili. Ravnateljica je u opširnom uvodnom razlaganju govorila o novom prostoru u koji će biti smještena Zbirka, preglednom i dostupnom, o poteškoćama u nabavi novih knjiga i časopisa objavljenih izvan Hrvatske, kadrovskim problemima. Sve lijepo. Na žalost, vrijeme je brzo isteklo jer se odvijao Kliofest pa je trebalo stići na otvorenje, tako da su delikatne stvari uglavnom ostale visjeti u zraku, a što će se događati dalje, vidjet ćemo. Ako integritet dr. Željke Lovrenčić ne bude poštovan, bit će novih sastanaka. (hkv)