Uz monografiju autorice Višnje Slavice Gabout
Živeći intenzivno i predano svoj stvaralački nemir, keramičarka Ivančica Cvitić Znidarčić (Zagreb, 1946.) prisutna je na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni već više od četiri desetljeća. Javna recepcija njezine unikatne umjetničke keramike u pojedinim kritičkim napisima i recenzijama (V. Maleković, J. Depolo, M. Baričević, S. Špoljarić…) ocijenjena je kao značajni i prepoznatljivi osobni prinos povjesnici hrvatske likovne umjetnosti. U određenom povijesnom periodu, ipak, bila je zaobilažena i prešućivana, ideološki etiketirana, zbog svjetonazorske nepodobnosti. Međutim, visoka razina umjetničke podobnosti koja ju uključuje u suvremene tijekove likovne umjetnosti po svojoj estetskoj i oblikovnoj inačici danas se definitivno prepoznaje kao nezaobilazni „opus, kao gradbena stvaralačka senzibilnost onog dragocjenog što određuje i iskazuje „bitak“ keramičkog mišljenja i osjećanja – umjetničku vrijednost unikata. Dok se u masovnoj proizvodnji upotrebnih stvari ukus i neukus ljudski trenira po kriterijima utilitarne percepcije te se tako prema kupovnoj moći čovjeka ostvaruje konzumni dijalog sa svijetom ponude i potražnje, kultivirana likovna percepcija signalizira pak „dodir“ koji je fenomenološka redukcija senzibiliteta na autentičnost artefakta da bi se aktivirala doživljajna i imaginacijska punoća uvijek na putu subjekta u samonalaženju ljepote i sklada. Ne usput, nego na putu, koji kapacitirano markira osjetilno i mentalno umjetničko ozdravljenje pa se zato i radujemo susretu s tek publiciranom monografijom autorice i urednice Višnje Slavice Gabout koja nam je omogućila kompetentni dijalog s keramičkim opusom Ivančice Cvitić Znidarčić (ULUPUH, Zagreb, 2021.).
Monografski pristup nekom opusu odražava stručnu razinu koncipatora reprezentativne knjige, selekcijsku gustinu likovnih vrjednota, kao i autorski naboj koji se prepoznaje i kroz tekstualni sloj uz komparativno kontekstuiranje djela u aktualni kulturološki prostor. Autorica monografije sve je te aspekte iščitala iz opusa Ivančice Cvitić Znidarčić, situirajući ga prohodnim diskursom vjerodostojnog provoditelja i nadahnutog interpretatora. Mudro je u tekstu ponegdje predahnula, djelomično relativizirajući linearno ladičarenje po opusu, budući da je živost autoričinih polifonih interesa (morfoloških, tehnoloških i semantičkih) gradirala po ritmu likovne osjetljivosti autorice. Posebno je važno navesti sistematizaciju ciklusa i pojedinih stilskih razdoblja: Rani radovi 1968. – 1976.; Ciklus vegetabilnih oblika i motiva 1977. – 2019.; Skulpturalne forme 1976. – 1999.; Keramičke ploče 1985. – 2019.; Radovi u porculanu 2002. – 2009.; Skulpturalne kompozicije, objekti, asamblaži i instalacije 1991. – 2017., Izazovi stvaranja u drugim medijima 1985. – 2014. Autorski tekst Ivančice Cvitić Znidarčić „Moja priča“ završna je dionica monografije kao nadahnuti retrospektivni rezime života i umjetničkog rada, bogatog događanjima i susretima druge polovice 20. stoljeća. Što se tiče vizualnog identiteta, monografija je komponirana grafičkim smislom za sabrani i čitki poredak tekstualnih i foto-blokova te na smireni način dosljedno komplementira likovne značajke autoričinog keramičkog opusa. Obzirom na kontinuitet odjeljaka koji vremenski lokaliziraju nastanak pojedinih djela, neophodno je istražiti humus iz kojeg taj opus klija, a u nerazlučivoj je povezanosti s početcima školovanja te daljnjeg rasta i bogaćenja keramičkog senzibiliteta, kada se određuju temeljni životni interesi, razbuđuje supstancija darovitosti, što je cjelovita sastavnica njezine osobnosti: „stvaralački keramički nerv“.
Posegnemo li za datumskim početcima umjetničke egzistencije keramičarke onda je to 1965. godina, kada je završila Školu primijenjene umjetnosti (Keramički odjel) te u istom gradu diplomirala na Pedagoškoj akademiji. Dvije komponente, strukovno-likovna stečena na Školi, i pedagoška na Akademiji, odredit će njezin radni, psihološki i sociološki odnos prema životu te će tako disciplinu oblikovanja, modeliranja i glaziranja keramičkog materijala osjećajno i mentalno primjenjivati u pedagoškom radu. U oba područja djelovanja uspješno će afirmirati vrjednote keramičkog oblikovanja na srednjoškolskoj i fakultetskoj razini (Škola primijenjene umjetnosti, Učiteljska akademija, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu). O tome svjedoči i jedna od njezinih mnogobrojnih bivših učenica Lucija Gudlin, mag. art. (voditeljica Odjela za dizajn keramike ŠPUD Zagreb): „…svojoj profesorici, pedagogu i osobi koja zaista voli umjetnost u iskazanom mediju keramike samo na kraju mogu zahvaliti što me prepoznala i uputila na rad teškog, ali najljepšeg posla. Hvala što me prepoznala“. Za daljnje usavršavanje u struci važan je bio odlazak u Beč, gdje upisuje Hochschule für angewandte Kunst, na kojoj diplomira 1976. keramičku skulpturu i lončarstvo u klasi prof. Wandera Bretonija te kod istog profesora magistrira 1977. Tako se u okviru bečkog morfološkog purizma u tretiranju i građenju keramičke skulpture profilira rukopis profinjene geometrijske kantilene tektonički stabiliziran rudimentarnim trodimenzionalnim izvodima iz volumena: valjka, kugle, obline, ovala, površine i teksture. Trasirajući motivska polazišta kasnije autonomnih keramičkih umjetnina najčešće se pojavljuju „plodine“ i „ptice“ – prirodne pojavnosti koje za njezino budno oko promatrača znače razotkrivanje tajnovite egzistencije koje priroda emanira ritmovima, simetrijama i proporcijama. Autorica je lirskim zanosom pred čudesnošću života otkrila u organskim oblicima začaranih prolaznošću svega stvorenog tihi život bogat osjetilo-taktilnim likovnim sadržajima koje prevodi u tijelo volumena intuitivnom strategijom. Vanjska pojavnost u odabranim svojim primjercima zapravo su model kozmičkog gibanja, primjer sudioništva u duhovnoj koncepciji totaliteta. U njezinim keramičkim unikatima ćutimo imaginacijsko-poetsku os neke prašupljine oko koje ona rukom i okom kruži formirajući obrambene krhke epiderme keramičkog materijala. Dok trodimenzionalni oblici zrače psihizmom odmjerene ravnoteže sagledljive kružnim rakursima kojima uzbudljivo taktiliziramo signale vitalnih ispisa glaziranih, hrapavih i ureznih makro i mikro faktura. Kromatske i akromatske finese definiraju ekstenzivniji likovni sadržaj („Plosnata plodina“, 1988., modelirano, kamenjača, površina reljefno obrađena urezima, vlastita receptura glazure s bakrenim i kobaltnim oksidima, paljeno na 1240 C; „Plod iz Štajerske“, 2011., modelirano, kamenjača, saggar, otopine obojenih metalnih oksida, drugo paljenje 1100 C.). Na keramičkim pločama više je dinamičke pokretljivosti akromatskih smjerova, rastera i tekstura, stilizacijskih zatvorenosti pa to smatramo inovativnim istraživanjem keramičke plošnine („U letu“, 2001., keramička ploča, raku masa, teksturirana površina, urezani crtež, raku, paljeno na 950 C, „Sokol“, 2001., keramička ploča, raku masa, teksturirana površina, urezani crtež, raku, paljeno na 980 C). Istražujući likovno-tehnička svojstva keramičkog materijala, prirodu oblikovne tvari koje tek pod određenim temperaturama i hlađenjima zadobiva fizičku i likovnu zasićenost ili prozračnost, što je ugrađeno u kalkil stvaralačkog procesa. Ivančica Cvitić Znidarčić jednokratnim taktilnim skladovima ostvarila je suvremeni autorski idiom vrsne jednostavnosti i čistoće, poetske otmjenosti europskog formata. Monografijom Višnje Slavice Gabout ostvaren je dug prema keramičkom opusu Ivančice Cvitić Znidarčić koja je do sada ostvarila 100-ak samostalnih i skupnih izložbi (Feanza, Ljubljana, Zagreb, Beograd, Bologna, Barcelona, Lisabon, New York, ….) te bila sudionica brojnih međunarodnih likovnih simpozija (primjerice, od 2002. do 2004. sudjelovala je na projektu „Keramischer Dialog zwischen Kontinenten“, Schloss Landeck, Kiel i Zielem-Halem), kao članica međunarodnih žirija (5. svjetski triennale male keramike 1997. u Zagrebu, Međunarodni festival postmoderne keramike 2002. i 2016. u Varaždinu).
Danijel ŽABČIĆ