Prošli je tjedan bio vojni, slavila se trideseta obljetnica stvaranja Hrvatske vojske, postrojavanje u Kranjčevićevoj devedest prve jer je Dinamov stadion već onda bio nesiguran. Trideseta obljetnica Hrvatske vojske na časak je vratila nešto ponosa i domoljublja, barem pjevanoga, ali neka i to. Oduvijek smo bili narod mača i pjevača. A kakva je hrvatska vojska danas, eh to je priča za sebe
Budimo realni, ovogodišnja okrugla proslava nije bila maestralna, ali ni zanemarena. Osjetio se na trenutak dašak državotvornosti i domoljublja, što hrvatskoga što američkog u zajedničkim orkestralnim, poglavito dixilandskim nastupima, državni vrh, kakav jest da jest, nešto je u tom smislu progovorio, onako beamterski kako se i očekuje, uglavnom ljudi koji barut nisu prismrdili, ali su, kažu, ponosni na one koji jesu. O tome tko je bio s neprijateljske strane malo se što doznalo, da ne bude previše pogođen koalicijski partner, koji je i inače histeričan zbog vraćanja generalskoga čina Branimiru Glavašu, ali i zbog Penavine pobjede u Vukovaru. Više se govorilo “pričalo”, kako se uvuklo u jezik), o francuskim zrakoplovima kojima je preostalo još dosta naleta da posluže ako tko naleti na nas. Aviona još nema niti će ih još dugo biti, ali je donesena odluka, a to je za hrvatski spori ritam velika stvar. Imamo odluku!
Tako Hrvatske oružane snage, to jest službeno Oružane snage RH (da kratica ne bude HOS) ulaze u novo leteće razdoblje, kasno, ali možda na vrijeme da se suočimo s novom velikosrpskom agresijom koja je pred vratima i svi to vide osim tzv. hrvatske politike iz knjige Slijepi u Gazi. Ta se agresija već godinama odvija na “niskoj razini”, na polju kulture koje je najpodesnije da se tu počne orati ,a ore se teškim traktorima. Načeti posebnost i samosvojnost jedne kulture prva je zadaća u strategiji susjeda iz pakla, a vojna opcija posljednja. Slučajno sam, napola mrtav od poljoprivrednih radova, drijemajući gledao Bilićevu emsiju “Hrvatska za pet” koja se emitira kasno u noći, kada radni domoljubi odavno spavaju. Elem, ondje se, za razliku od dnevnih emisija ili ne daj Bože Dnevnika, vrlo jasno govorilo o novoj (staroj) velikosrpskoj iliti srpskoj mahnitoj ideji. Gošća je bila Višnja Starešina, gosti nacionalno preporođeni Slobodan P. Novak, iz Beograda Biserka, iz Montenegra mladi Crnogorac kojemu nisam zapamtio ime. Da, iz Sarajeva Cerić koji se ne računa jer je iskoristio minutažu za muslimansku građansku Bosnu. Kažem govorilo se (“pričalo”) o onome što se u zbilji upravo događa, s neizbježnim osvrtom na Srpsku pravoslavnu crkvu koja je amalgamna, naravno, jer je ima posvuda na zamišljenom novom (starom) teritoriju. Najžustriji je bio, prirodno, mladi crnogorski analitičar, u čijoj su zemlji SPC i Beograd već osvojili vlast ili misle da jesu, a mladac tvrdi da će se boriti do zadnje kapi da tako i ne ostane. Znači, velikosrpski se plan u praksi počeo realizirati upravo ondje gdje je doživio zadnji udarac, što je potpisnik ovih redaka odavno nagovijestio (idi, vidi), a nije bilo ni teško poznavajući odnos snaga. Kada to i ako to do kraja uspije, idemo dalje, drže u Beogradu. Hrvatska politika mora ovaj razvoj stvari osvijetliti, rečeno je u spomenutoj emisiji, bez toga ništa, ili je možda rečeno – osvijestiti, nisam razumio, mrtav od poljodjelstva kojim pokušavam nadoknaditi financijsko ignoriranje iz Ministarstva kulture koje je, uz druge čimbenike, zdušno financiralo “kulturne” udruge i pojedince pod političkim zajedničkim nazivnikom možemo! koncentriranim u Zagrebu, nego gdje, a sada se kao pura čudi …potopu PHDZ-a u metropoli, dok će se slavljenici smijati i voziti bučnom žičarom po šumama i gorama. Potopljen je u prijestolnici i SDP kojemu su glasovi utopljeni u možebitne! jer je vitalna orjuna opazila da je ta esdepe ljevica premalo anacionalna, gubi se u nekoj soft verziji socijaldemokracije.
No, velim, trideseta obljetnica Hrvatske vojske na časak je vratila nešto ponosa i domoljublja, barem pjevanoga, ali neka i to. Oduvijek smo bili narod mača i pjevača. A kakva je hrvatska vojska danas, eh to je priča za sebe, i za one koji su ordinirali u raznim fazama. Prva je, nakon trijumfalnih pobjeda i hoda za život sve do Banje Luke, bila katastrofalna odluka da se mlade branitelje penzionira i ostavi ih se na raspolaganje njihovim demonima, traumama itd. Na taj je način smanjena brojnost vojnika (što se i moralo učiniti, ali ne na takav način), zatim je i brojčano manja vojska obezglavljena već rečenim činom umirovljenja sjajnih ratnih zapovjednika (kojima je to bio početak puta u Haag, gdje su protiv njih svjedočili krivokletnici iz Hrvatske, vidi knjigu Miroslava Tuđmana). Svedena na preživljavanje, ponešto oživljena pod Krstičevićem, hrvatska je vojska ipak opstala. Danas, kažu, ima petnaest tisuća profesionalnih vojnika, što je malo i premalo. Njome u međuvremenu nisu toliko zapovijedali generali (admirali) nego politika, a tu politiku vojska nije zanimala. Sada se (je li aktualna politika osvijestila ili se prosvijetlila) mulja oko obveznog vojnog roka, očito se Banožić i Plenković nisu dobro razumjeli, jedan bi, drugi ne bi. Milanovića i ne pitaju, a što će. I tko će? Delikatno je, ako se vrati obvezni rok, mladi će u još većem broju pojuriti u zemlje EU ili reći da im savjest ne da primirisati oružju. O kojemu ništa ne znaju, a trebali bi znati. Elem, neka vrst edukacije stvarno je potrebna, barem po uzoru na zemlje (zapadno od nas) koje su to shvatile i provode u, recimo tako, ležernijoj formi, ali usporedo imaju i snažne, brojne, profesionalce. Znači, što mi moramo? Povećati broj profesionalaca na barem trideset tisuća, a pričuvu školovati makar ležerno, ne smijemo više nikada dopustiti da potpuno nespremne šaljemo u boj. Jer ako dođe do najgorega, javit će se mladi dragovoljci kao i nekada, a onda na brzi tečaj (?). S tim da će ipak biti u boljoj poziciji nego mi 1991. Možda uz pomoć Rafalea i američkih ubojica tenkova. Boljoj poziciji? Zaboravlja se da su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, dobar dio njih, imali obuku – u jugoslavenskoj vojsci. (…)
Malo hrvatskih barjaka za Dan državnosti,
valjda su stradali u potresima.
Jedino nešto ljepša slika: polaganje vijenaca
na Oltaru domovine autora Kuzme Kovačića
Hod za život
Subotnju izbornu šutnju (treba ju ukinuti) narušila je vesela galama Hoda za život, šarena i bučna, tisuće i tisuće žena, muškaraca i djece, a uz potresena zagrebačka pročelja skutrile se malobrojne protivnice i protivnici, znajući da će dobiti isti tretman u medijima. Hod za život, čiji? Djeteta, djece. One čije glave, ruke, i noge možete vidjeti u utrobi majke, začete i već lijepo vidljive suvremenim medicinskim uređajima. Imaju li pravo na život? Ne, kažu protivnici Hoda, nemaju. Zašto nemaju? Zato što žena može raspolagati svojim tijelom kako hoće. A je li to u njoj samo njezino tijelo ili je još jedno tijelo i imaju li oba tijela pravo na život? Imaju, s tim da ono drugo nema pravo na izbor, čeka hoće li ga se koknuti ili ne će, ako ima sreće. A imaju li žene pravo na svoje tijelo i izvan ove priče. Imaju. Mogu, recimo, nekoj drugoj ženi dati bubreg, pa mi smo navodno prvaci svijeta u transplantaciji.
Nisam ni sam sretan što na ovaj način pišem o temi koja je puno složenija, ima tu slučajeva očaja i siromaštva i raznoraznih životnih situacija, kao što nasuprot tomu ima komformizma i bojazni za karijeru kojoj će dijete biti uteg.
Dan državnosti
U ono vrijeme početkom stoljeća, kada su crveni smušenjaci pobrkali datume, bio sam u posjetu Hrvatima u Švicarskoj, tada dopredsjednik (jedan od) stranke koja je još izgledala kao stari HDZ i dovijala se kako iz oporbe do vlasti. U velikoj dvorani glavnoga grada konfederacije održao sam govor, na “stari Dan državnosti” 30. svibnja i svečano obećao da će se taj datum kad-tad vratiti, ne znajući da ću se načekati. No dobro, sada je opet na svome mjestu u kalendaru, slavi se u kišnomu danu, poremećenom drugim krugom lokalaca. Uoči Dana državnosti gemišt priredba u HNK (i tada kiša), parter epidemiološki prazan, u ložama političke ptičice koje su se razletjele nakon arije iz Zrinjskog ( Za dom, za dom…U boj, u boj) koja je politički nekorektna, ali dobro, Dan je državnosti, a nismo svi poginuli u obrani kao Nikola. Osim toga igralo se finale Lige prvaka, pa su svi bili nervozni.
Ujutro nakon priredbice vrh se dokotrljao u crkvu Sv. Petra poduprtu željeznim stupovima, a kardinal Bozanić podsjetio da je početkom lipnja prije deset godina u Zagrebu bio papa Benedikt, još i danas živ, pa govorio o istini i savjesti, o suvremenom životu i njegovim dostignućima, ali i o pokušajima (uspješnim) da se zaborave kršćanski korijeni Europe (u koju smo mi baš tada naglavce upadali). Papa Franjo, i on još živ, nije spomenut, s razlogom. Sjećam se toga Benediktova posjeta i šutnje s mladima na Trgu bana Jelačića. A ove godine na dan drugoga kruga i na Dan državnosti – i opet šutnja većine, hrvatska šutnja. Zagrebačka. Malo hrvatskih barjaka vidim, valjda su stradale u potresima. Jedino nešto ljepša slika: polaganje vijenaca na Oltaru domovine autora Kuzme Kovačića, za ovu priliku Oltar dostojno umiven, a ne kao obično. Ostalo: kiša i sjećanja na prvi Dan državnosti devedesete kada je Washington bio dušom i srcem za cjelovitu Jugoslaviju i Beograd naravno, a danas prednjači u čestitkama Hrvatskoj na Dan državnosti, čak skupa s Kanadom (u kojoj su hrvatski “emigranti” devedesete imali nizak status, i gore) rasvjetljuje slapove Niagare hrvatskim bojama. Eto nama sreće. Budimo umjereno zadovoljni – imamo državu. Traje već dulje od monarhističke Jugoslavije, a bogme će trajati i dulje od komunističke. Vječno, što god to značilo. Mislim na ovu modernu. Ona klasična traje od vremena kneza Branimira. (hkv)