Piše: akademik Vinko GRUBIŠIĆ
Što znači to da je neku deklaraciju o povijesti potpisao Jakovina, Goldstein/Goldštajn, ili Vesna Teršelič? Glede povijesti kao humanističke znanosti sigurno – ništa!
Digoše se titoistički povjesničari/istoričari da maknu povijest/istoriju “s rezervnog ratnog položaja na komu tinjaju neprijateljstva koja razaraju naše društvo”. I kad ne bismo znali koje je to “naše društvo” i o kojim je povjesničarima/istoričarima riječ, mogli bismo svašta pomišljati. Ovako, sve pa i to “naševanje” povjesničara/istoričara sasvim očito ima samo jednu svrhu: raspodijeliti agresiju na Hrvatsku (koju su agresijom nazivale sve veće svjetske novine) na hrvatsku i srpsku stranu te prešućivati komunističke zločine od svršetka Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije, a posebno one od raspada te svojevrsne tiranije do danas. Zna se da su uz srpske paravojne jedinice najveće i najgnusnije zločine, ubojstva, silovanja, mučenja, paljenja, žarenja i rušenja počinili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upravo pripadnici Jugoslovenske – zapravo Srpske – “narodne armije”, to znači upravo nastavljači onih istih zločinaca koji su užasne zločine činili nakon Drugog svjetskog rata. Očito se pobornici “naševanja”, “branitelji/branioci” povijesti/istorije, inicijatori ove deklaracije nikako ne mire da je njihova miljenica Jugoslavija nestala, izgubila se, i to vrlo nečasno, uz mnoštvo kriminala i nedužnih žrtava, a isto tako da je, ma bar formalno, njihov omiljeni titoizam skupa s komunizmom formalno nestao nepovratno “iz čitave regije”. Mogli bismo čak dodati da je sama vojna sila NATO u taj lijes komunističke satrapije zabila zadnji čavao, premda je svakomu taj čavao izgledao nekako drven, jer tuklo se malko po nekim sporednim zgradama, a nikako po spremištima oružja. Ima još u Srbiji i Hrvatskoj povjesničara/istoričara koji su nekako “formalno” izišli iz komunizma, a eto nisu ipak preveliki ni prezirači kuna, ali nikako da komunizam iziđe iz njih.
Krokodili, povjesničari/istoričari
Ne znam niti me posebno zanima što je i čime se bavi to društvo “Krokodil”? “Krokodil” je u političkoj povijesti bar donekle poznat po bivšem predsjedniku Ugande, Idi Aminu Dadi, koji je običavao krokodile hraniti svojim neistomišljenicima… I tako je na najlakši način rješavao pitanje poreza. Pa valjda nije (a možda i jest?!) I ovaj povijesno-istoričarski tako učinkoviti Krokodil po njemu dobio ime???
Nije nimalo teško vidjeti kako inicijatorima i pobornicima ove Deklaracije ponajprije smeta Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. o osudi svih totalitarističkih ideologija: nacizma, fašizma i komunizma. Tim jugonostalgičarima nikako ne ide u glavu da po okrutnosti komunizam nije nimalo zaostajao za nacional-socijalizmom (skraćeno nacizmom) i fašizmom. Ako se saberu zločini Staljina, Mao Zetonga, Pol Pota i Josipa Broza Tita (i ne računajući tu, na primjer, one N. Ceaușescua), ti zločini daleko brojčano nadilaze zločine počinjene u ime svih drugih zločinačkih ideologija skupa u prošlom stoljeću. Valja nam naglasiti da se ubojstvo bilo koje nevine osobe ne može ničim opravdati, no broj ubojstava svakako je važan jer pokazuje ustrajnost u zločinstvima i nečiju odanost zločinima. Tito po broju onih koji su ubijeni po njegovoj zapovijedi ili njegovom krivnjom – s obzirom na broj stanovnika u zemlji kojom je despotski vladao – ništa ne zaostaje za svojim komunističkim kolegama, pa ni za svojim dugogodišnjim uzorom i suradnikom J. Dž. Staljinom. Poviješću se da manipulirati, mogu se neka njena razdoblja falsificirati, ili se mogu neki zločini uopće ne spominjati, ali se povijesne i one najskrivenije činjenice pokazuju prije ili kasnije. Sigurno, čim prije – tim bolje! Povijest se sastoji od činjenica, tj. od materijalnih nalaza i nalazišta, dokumenata te provjerenih i provjerljivih svjedočanstava… A sasvim je poznato kako se neki hrvatski povjesničari, s veoma unosnih sveučilišnih pozicija, ustrajno bave uljepšavanjem povijesti one iz vremena komunističke vladavine. To su ujedno svima poznati glavni inicijatori i potpisnici ove Deklaracije s hrvatske strane Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasnić, Ivo Goldstein…
Tako baš nešto razmišljam o “historijskoj znanosti”/ “istorijskoj nauci” kao o “disciplini kritičkog mišljenja” u odnosu prema danas sigurno najdiskutiranoj povijesnoj temi – Jasenovcu. Namjerno nisam rekao o “ustaškom logoru Jasenovac” jer taj je logor – zna se – zapravo bio “ustaško-partizanski logor”. Do 1945. bio je ustaški logor, a od 1945. bio je partizanski. Ako čitate neke zapisnike Saveza udruženja boraca NOB-a, nakon Drugoga svjetskog rata, vidjet ćete da se čak i tamo (ha, iz današnje perspektive vjerojatno nenamjerno), spominje da su na jasenovačkom području pokapani i ubijeni ustaše i “folksdojčeri”. Možda se jednoga dana istraži koliko ih je ukopano na jasenovačkom području, a koliko odvezeno drugdje. Kamo i gdje? Pa valjda će se i to doznati. Znamo kako je put istraživanja grobišta u Sloveniji i u Hrvatskoj veoma dug i trnovit. U pogledu komunističkih zločina objavljuju se magistarske i doktorske radnje – nažalost, daleko više izvan Hrvatske negoli u samoj Hrvatskoj – kao npr. nedavno objavljena knjiga povjesničarke Blanke Matković, Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime (2017.). Tu je sve dokumentirano, a baš ništa što bi služilo “snaženju nacionalnih osjećaja i politici identiteta, širenju stereotipa i prerasuda”. Istina, nije se lako povijesno snalaziti pred pitanjima komunističkih zločina, zna li se da su skrivani tijekom sedamdeset godina, a evo i danas ih neki povjesničari/istoričari žele ostaviti po strani, jer bi to bio kao tobože nepotrebni “revizionizam”. A što je potrebnije povijesti koja je tkana i protkana lažima od “revizionizma”, tj. ponovna proučavanja na temelju svega onoga što je bilo skrivano od 1945. do 1995.?
Besmislene tvrdnje
Opće tvrdnje kako se npr. “Historijska (se) znanost ne može ograditi etničkim granicama” besmislene su jer bilo bi sasvim smiješno govoriti o takvim ogradama. Uglavnom većinom hrvatska povijest i jest opis mučnih i teških odnosa sa susjedima, tj. s onima “izvan hrvatskih etničkih granica”. Ta zamislite samo kako bi izgledala hrvatska povijest kad bi bila povijest s “odgrađenim etničkim granicama”, a zna se da nema ni jednog jedinog četvornog centimetra hrvatskoga teritorija koji nije nijekan Hrvatima, a najveći dio hrvatskog teritorija morao je biti kroz povijest branjen uz goleme žrtve. I to baš svaki njen dio!
Kako li cinično zvuči ono o “raspodjeli krivnje”: “Povijesni revizionizam koristi se kako bi se održavali stari i stvarali novi mitovi, jačali stereotipi, razvijale predrasude i mržnja prema susjedima. ‘Mi’ smo uvijek žrtve, ‘drugi’ su krivi za sve.” Zar zaista ti povjesničari/istoričari ne znaju da su bombe padale po hrvatskim gradovima, Dubrovniku, Vukovaru, Slavonskom Brodu pa i po Banskim dvorima u hrvatskom glavnim gradu, a ne po Valjevu, Kragujevcu, ili Beogradu?… Naravno žrtve nisu mogle biti stanovnici Valjeva, Kragujevca ili Beograda, osim ako su stanovnici tih gradova išli rušiti, ubijati, žariti i paliti po Hrvatskoj pa su pri tomu stradali. Koliko su “Jugoslovenska” narodna armija i srpske paravojne jedinice ubili civila, tj. staraca, žena, djece…? Nitko ne niječe da nije bilo žrtava i među Srbima u Hrvatskoj, ali ne ni blizu onoliko koliko je to na primjer napuhavao dežurni izvjestitelj HTV-a Puhovski. Već naglasih: i jedan jedini zločin je previše, ali zločini koje su počinili hrvatski pojedinci su istraženi, a hrvatski generali su iz Haaga oslobođeni upravo zato što se ustanovilo da nije bilo zapovjedne odgovornosti ni hrvatskih vlasti ni hrvatske vojske.
I sada ti povjesničari, čak više negoli “istoričari” predlažu da Hrvatska uzme na sebe dio srpskih zločina koje su počinili oni koji su napadali narod koji je demokratski odlučio s više od 96% da se odvoji od Jugoslavije. Pa ima li tu imalo zdrava razuma?
Neuspjele deklaracije
Ova je Deklaracija nastala tri godine nakon neslavne Deklaracije o zajedničkom jeziku, o potpisnicima o kojima valja reći riječ-dvije, jer su ovi povjesničari nekako podjednake znanstvene razine kao i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja naravno da nije ni mogla zaživjeti. A nije baš okupila ni neka niti znanstvena niti stručna imena, a među potpisnicima nalazimo nekoliko “učenika”, “privrednika” i “trgovaca”, dva “kuvara” i jednog “kuhara”, “bankare” i “turizmologe”, ”radnike”, “umirovljenike/penzionere”… Da bi slika bila potpuna, izostali su “seljaci i poštena inteligencija”, ali u potonje možemo svrstati inicijatore Deklaracije. Tu su također među potpisnicima “mornari” i “pomorci” te “knjigovođe”, “privatnici” i nešto “lekara”, a da Deklaracija djeluje/dejstvuje što osobnije/ličnije potpisala ju je i jedna “mama” te jedna “domaćica”. Dirljivo! Jedna je opet osoba/ličnost toliko zaljubljena u “zajednički jezik” da kao ime i prezime stavlja “serbocrotistica”. Jedan se potpisnik nazivlje “Potvrdan”, nekoliko ih je potpisalo kao “saglasan” ili “saglasna”, a jedna je ipak “suglasna”. Jedan se potpisnik potpisao kao “Amin” što može značiti da je sasvim zagrijan za jezično suglasništvo te da stavlja zadnju točku na to pitanje, ili pak jednostavno da je čovjek/čovek istočnog jezičnog obreda. Jedan je opet toliko zagrijan/zagrejan za jezično/jezičko jedinstvo (onaj pod brojem 3976. da doslovno kaže: “idi bre u…” (Ne ću dalje, jezični/jezički ostatak rečenice vrlo je poznat, ali ovaj put je, vukovski rečeno, po istočnom zakonu). Našao sam tridesetak osoba/ličnosti koje su potpisale velikim ili manjim “da”, što će nas posjetiti na onaj vic kad je policajac zaustavio plavušu za volanom pa je nekoliko puta pitao da mu kaže prezime, na što ona konačno odgovara sasvim slavodobitno – “prezime”. Da bi potvrdili svoje iznimno jezično/jezičko i jezikoslovno znanje neki su umjesto prozaičnog imena “D/d/a” stavili “DAAAAAAA”. To su valjda jezikoslovni učenjaci/znanstvenici ili akademici! U pogledu srpskih jezikoslovaca naiđoh samo na dva zaista značajna imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, a s hrvatske strane, što se tiče jezikoslovlja i jeziko(s)lovaca, tu je nešto manje negoli ništa. Mislim na Snježanu Kordić. Toliko o ne baš glasovitoj a ni najmanje stručnoj, rekli bismo regionalnoj jezičnoj/jezičkoj deklaraciji, koja jedino može doći kao me/h/lem na ranu serbokroatašima u nekim europskim državama. I to kao posljednje uporište, jer i srpski i hrvatski jezikoslovci znaju i rade svoj posao.
Vjerujemo da će tako biti i sa srpskim i hrvatskim povjesničarima/istoričarima. Što znači to da je neku deklaraciju o povijesti potpisao Jakovina, Goldstein/Goldštajn, ili Vesna Teršelič? Glede povijesti kao humanističke znanosti sigurno – ništa!
O “dolasku u Zagreb predstavnika Udruženja Krokodil” hrvatske je čitatelje vrlo zanimljivim tekstom obavijestio Hrvoje Hitrec, u Hrvatskom slovu od 26. ožujka 2021. pod naslovom “Krokodili i majmuni” , a valjalo mi je zapravo već na početku naglasiti da su ova razmišljanja uglavnom i potaknuta tim Hitrecovim tekstom.
Bez obzira na to koliko u nekim europskim državama, posebno na području nekadašnje Istočne Njemačke, još uvijek ima onih koji vape za takvim opće/opštebalkanskim deklaracijama i žale za jednim od najgorih zločinačkih režima, kakav je bio komunizam, ili pobliže titoizam, hrvatski će se povjesničari baviti hrvatskom, a srpski istoričari srpskom povijesti, kao što će se i hrvatski jezikoslovci baviti hrvatskim, a srpski jezikoslovci srpskim jezikom. I jednima i drugima treba poželjeti mnogo uspjeha.