Od govornika u šumi Brezovica mogli smo čuti sve i sva, ali ni jedan nije jasno i glasno, kad je bila riječ o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, spomenuo protiv koga smo se borili, tko je bio okupator, tko je kriv za masovne grobnice, pa i za pokolj 402 hrvatske djece u Domovinskom ratu?
Mnogi se, a poglavito mladi često pitaju: u povodu čega slavimo, odnosno obilježavamo pojedine blagdane i praznike? Tako su se pitali i kakav smo to blagdan obilježavali 22. lipnja – Dan antifašističke borbe?
U većini hrvatskih gradova i mjesta i u svezi s ovim državnim praznikom ništa se nije događalo, sve je bilo „mirno“ kao i nedjeljom. Po ulicama i trgovima tek tu i tamo mogli smo vidjeti koju hrvatsku zastavu. Nije bilo ni narodnog veselja, kao primjerice za 1. svibnja.
Gužve su jedino bile prema moru ili u velikim trgovačkim centrima.
Evo, u šumi Brezovica kod Siska gdje se obilježavao Dan antifašističke borbe, bilo je političara, ali i politikanata. Ponovno su govornici jedni drugima dijelili „lekcije“ i ponovno su se i oni pokraj malih ekrana pitali – a što će nam to?
Naime, kao što smo od nekih sudionika čuli i na ovom događanju, nije istina da je baš na tom mjestu 22. lipnja 941. osnovan Prvi (!) partizanski odred u ovom dijelu Europe, to prije kad se zna da su se i u drugim državama pojedini partizanski odredi borili protiv fašizma čim je Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku.
Dakle, netko se i prije ovih malobrojnih partizana koji su toga dana „pobjegli“ u šumu i koji su tamo „opalili prvom puškom“ u „ovom dijelu Europe“ (sic!) suprotstavio fašizmu.
Nu, ako je to istina, onda bi istina trebala biti i da je toga dana počeo II. svjetski rat u Jugoslaviji, što ne odgovara činjenici, kad se zna da je on počeo 6. travnja 1941. napadom njemačkih i talijanskih postrojbi na Kraljevinu Jugoslaviju!
Stoga bi bilo prihvatljivije da se Dan antifašističke borbe obilježava 6. travnja kao dan borbe protiv fašizma i nacizma, baš kao što bi trebalo odrediti i dane borbe protiv KOS-a, Udbe, partizanskih i komunističkih zločina ili pak dan, da se malo našalimo, kad su se nakon pobjede partizani useljavali u židovske i ine vile ili kuće, nakon završetka II. svjetskog rata itd.
Prigodom obilježavanja osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda, ako ste primijetili, značajniji političari su sjedili. Jedino je Milorad Pupovac, kao što su prikazali na malim ekranima, sve morao pratiti stojećki, iza neke ograde, što znači da nije imao pristup najvišim uzvanicima, među kojima je bio i bivši varaždinski župan Radimir Čačić.
Od govornika u ovoj šumi mogli smo čuti sve i sva, ali ni jedan nije jasno i glasno, kad je bila riječ o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, spomenuo protiv koga smo se borili?
Međutim, i na drugim skupovima, kad se obilježavaju obljetnice iz suvremene hrvatske prošlosti, sve se više prešućuje tko su bili agresori i okupatori na Republiku Hrvatsku, tko je kriv za masovne grobnice, pa i za pokolj 402 hrvatske djece?
Ime, recimo, balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, o čijim su zadnjim danima na slobodi Srbi snimili i prikazali relativno dobru tv seriju s nazivom „Porodica“, koju je gledalo oko dva milijuna ljudi, tek se tu i tamo, zapravo točnije rečeno, nigdje ni ne spominje.
Istina, sve se manje spominje i ime prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, dok se o njegovim prvim suradnicima sve više i češće piše negativno, dok s druge pak strane o Josipu Brozu Titu nikada se više i ljepše nije govorilo.
Sramotno, ali je tako.
Bivšim Jugoslavenima i partizanima, ali i predstavnicima pojedinih tzv. civilnih udruga, najvažnije je da neprestano „brundaju“ o zabrani pozdrava „Za dom spremni“. Činjenica je da se taj pozdrav mogao čuti i u vrijeme II. svjetskog rata, ali čuli smo ga i u Domovinskome ratu, jer je bio i sastavni dio amblema, znaka zaslužnih HOS-ovaca, koji su među ostalim branili Vukovar i Škabrnju, gdje ih je nemali broj i stradao.
Uzaludno HOS-ovci govore i pravdaju se. Nu, taj pozdrav iz Domovinskoga rata (!) svim silama žele zabraniti isključivo oni koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države ili bolje rečeno oni koji su 1991. „zakrčili“ sve podrume, dok su neki od „zabranjivača“ baš u to vrijeme dali i „petama vjetra“ i otišli „studirati“, kako su najčešće govorili, u inozemstvo. Vratili su se tek kad su bili sigurni da je pobjeda na našoj strani, pa se sada od njih relativno često može čuti da su i oni neprestano „sanjali slobodnu Hrvatsku“!