Hrvatska usmena književnost uvijek je izražavala hrvatsku duhovnost
Stipe Botica rođen je u Otoku Dalmatinskom 23. veljače 1948. gdje je završio osnovnu školu, a Klasičnu gimnaziju u Sinju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te latinski jezik i rimsku književnost. U dva navrata bio je dekan Filozofskoga fakulteta. U nastavnom, znanstvenom i stručnom radu pretežito se bavi kroatističkim temama iz povijesti hrvatske književnosti i kulture, posebice usmene književnost i tradicijske kulture te kulturne antropologije. U tome je području napisao pedesetak znanstvenih i stručnih radova. Objavio je petnaestak knjiga.
Nedavno je izašla četvrta knjiga niza Povijest hrvatskoga jezika, koja obrađuje devetnaesto stoljeće. Čime bi se istaknula njezina posebnost i koji položaj zauzima spram ostalih djela koje obrađuju povijest hrvatskoga jezika?
Ova četvrta knjiga iz edicije Povijest hrvatskoga jezika, nakladnika „Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA“, kao i prethodne tri, jedinstvene su u hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti. Ugledni je nakladnik u ovoj knjizi okupio dvadeset znanstvenica i znanstvenika koji su temeljito obradili sve aspekte jezika i jezikoslovlja u Hrvata u 19. stoljeću. Širok i sveobuhvatan korpus djela omogućio je da se razmotri sve ono što je obilježilo jezik i stil ne samo temeljnih beletrističkih djela već i jezik (i stil) znanstvenih, žurnalističkih, pravnih, administrativnih i svih drugih praktičnih uporaba jezika u to doba. To je usuglašeno s tadašnjom gramatičkom i normativnom praksom. Autori tekstova su birani po svojoj jezičnoj kompetenciji te je svaki od autora tekstova znanstveno osposobljen za pojedine dijelove iz te opsežne jezične i jezikoslovne problematike. Napisali su relevantne tekstove koji svjedoče o tom vremenu, inače vrlo važnom za formiranje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Pokazalo se i dokazalo da su Hrvati u to vrijeme brižno skrbili o svom jeziku koji i jest glavni oslonac identitetskoga. Pokazalo se i to da ovu hrvatsku jezičnu i jezikoslovnu specifičnost nisu „uzdrmale“ ni oslabile vukovske koncepcije, iako su gotovo kroz cijelo to vrijeme silno ulazile u jezik i jezikoslovlje. Među Hrvatima je bilo najvećih promotora Karadžićevih koncepcija, pa i jezikotvorstva, oličena u (polu)složenici srpsko-hrvatskoga jezika. Vrijednost je ove četvrte knjige i u tome da je pretežito motrila povijest hrvatskoga jezika u njegovoj izvornoj vrsnoći i specifičnoj hrvatskoj uporabi. Time se ova četvrta knjiga uspješno nastavila na prethodne tri koje su motrile povijest hrvatskoga jezika od srednjovjekovlja do 18. stoljeća.