Čudna je sudbina istine u suvremenom društvu
Dr. sc. Ivan ARMANDA
Ponedjeljak, 21. lipnja
Radni tjedan počeo sam kavom s kolegom dr. Željkom Pavićem, zvanim Efendija. Po tko zna koji put, filozof i teolog sjeli za zajednički stol. U središtu naše rasprave našlo se pitanje sudbine istine u suvremenom društvu. Efendija je citirao Hegela i Kanta, dakako na njemačkom, a ja sv. Pavla i sv. Tomu Akvinskoga, dakako na latinskom. Bilo bi nemoguće ukratko prepričati ovu njemačko-latinsku raspravu dvojice hrvatskih leksikografa, a nisam siguran ni da sam zapamtio njezin tijek. No, jedno sam ipak zapamtio. Pri kraju rasprave pozvao sam se na svojega prijatelja, o. Luku Prcelu koji je jednom prigodom kazao: “Nisu najgora ona vremena u kojima se ljudi boje govoriti istinu. Najgora su ona vremena u kojima se ljudi boje slušati istinu.” Složili smo se da ovaj zaključak najbolje opisuje sudbinu istine u suvremenom društvu. Ne nedostaje onih koji naglas izgovaraju istinu, jer to danas nije zabranjeno, ali ne manjka ni onih koji začipaju uši jer se boje čuti istinu (ili to jednostavno ne žele). U tom svjetlu i poplavu laži o raznim temama i problemima može se smatrati rezultatom straha od istine.
Utorak, 22. lipnja
Dan je antifašističke borbe, čije obilježavanje uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu. Nemoguće ih je ovdje analizirati, osobito zato jer obilježavanje ovog dana i protivljenje obilježavanju često nema veze s antifašizmom. Ideologizacija i politizacija antifašizma, međusobna stigmatizacija njegovih simpatizera i kritičara te odbacivanje svake kritičke prosudbe antifašističke borbe dio su folklora u kojemu sudjeluju razni akteri iz javnoga života. Ostavljam sve to po strani i naglašavam da je ideja antifašizma u sebi dobra i plemenita. Sažeta u krilaticu “smrt fašizmu – sloboda narodu”, najjasnije određuje smisao i cilj antifašističkoga pokreta: ukloniti s lica zemlje nehumani totalitarizam i tako donijeti slobodu ljudima. No, baš ta krilatica najveći je prigovor antifašizmu u hrvatskim krajevima i dokaz da je njegov uspjeh samo polovičan jer je donio “smrt fašizmu”, ali ne i slobodu hrvatskom narodu. Zapravo, samo je jedan totalitarni sustav zamijenio drugi, tj. fašističku i nacističku ideologiju naslijedila je komunistička, jednako neljudska i krvava. Riječima bl. Alojzija Stepinca: nacisti, fašisti i komunisti rođena su braća, samo ih boja razlikuje! No, pritom je potrebno naglasiti da komunizam nije isto što i antifašizam, jer niti su svi antifašisti bili komunisti niti su svi komunisti bili antifašisti. Osim toga, brojni monstruozni pojedinačni i masovni zločini, koje su poslije “smrti fašizma” počinili komunisti u hrvatskim krajevima, te gušenje osnovnih ljudskih prava i sloboda u komunističkoj Jugoslaviji dokaz su da hrvatski narod poslije Drugoga svjetskoga rata nije dobio željenu slobodu. Drugim riječima: Smrt fašizma nije donijela slobodu narodu!
Srijeda, 23. lipnja
Ne prođe ni jedan radni tjedan, a da ne posjetim Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. I danas sam radio u toj ustanovi koja je meni i brojnim kolegicama i kolegama iz uredništva Hrvatskoga biografskoga leksikona postala drugo radno mjesto. Djelatnici knjižnice nas poznaju te nas kao poznanike pozdravljaju i razmjenjuju prijateljsku riječ s nama. Jedan se službenik i danas upustio sa mnom u razgovor, koji je bio ugodan sve do trenutka kad me pitao što je s devetim sveskom Hrvatskoga biografskoga leksikona. Ovo pitanje je meni i mojim kolegicama i kolegama neugodno, jer odgovor na njega ne znamo. Mi jesmo članovi uredništva Hrvatskoga biografskoga leksikona, ali nije naše znati kad će biti tiskan njegov sljedeći svezak. Postaviti to pitanje vodstvu uredništva bio bi izraz nepristojnosti i konfliktnosti, makar novi svezak kasni nekoliko godina. Razlozi za to nama koji kao autori i urednici članaka stvaramo novi svezak nisu poznati. Ipak nam je poznato da je zadnji svezak tiskan 2013. pod nenadmašnim uredničkim vodstvom dr. Trpimira Macana i da nakon njegova odlaska s tog položaja novi svezak nije ugledao svjetlo dana. Dakle, umjesto da u četiri do pet godina bude tiskan, novi svezak ni nakon osam godina nije objavljen. U “leksikografskom podzemlju” šuška se da bi se to ipak moglo dogoditi ove godine, jer su nedavno napisana i zadnja dva planirana članka. Živjet ćemo i raditi prema biblijskom načelu spe gaudentes – radosni u nadi da će novi svezak uskoro biti tiskan.
Četvrtak, 24. lipnja
Europski parlament usvojio je Izvješće o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u Europskoj Uniji u kontekstu zdravlja žena. Za detaljni osvrt na njega ovdje nema prostora, pa ću samo upozoriti da Izvješće, pod krinkon borbe za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena, dovodi u pitanje brojna druga prava, među njima i temeljno pravo na priziv savjesti. Predrag Fred Matić je prihvaćanje Izvješća, kako sam kaže, proslavio “balkanski, samo bez cajki”, jer je to “vrhunac” njegova mandata u Europskom parlamentu. Dio medija i pojedinci iz javnoga života slave ga kao junaka, ne pitajući se: Što bi učinio Matić da je netko doveo u pitanje njegovo pravo da u Europskom parlamentu glasuje prema sudu vlastite savjesti? Drugim riječima, Matić, ravnajući se prema sudu vlastite savjesti, osporava drugima da rade to isto i da se pritom pozovu na priziv savjesti (valjda zato što je njegova savjest opće mjerilo savjesti). No, to je ipak manji problem, a prava je opasnost ovo: Dovođenjem u pitanje prava na priziv savjesti klizi se u totalitarizam! Ne mislim da postoji opasnost od novih plinskih komora i Golih otoka, ali se pokušavanjem zakonskoga oduzimanjem prava na priziv savjesti otvara put “modernom totalitarizmu” koji će zakonima likvidirati prava onih koji misle drugačije – i sve to uime slobode!
Petak, 25. lipnja
Hrvatski sabor odbio je prijedlog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića da se Zlatu Đurđević izabere za predsjednicu Vrhovnoga suda. Ništa čudno ni neočekivano! Čudno je ipak da predložena nije dobila ni četvrtinu glasova zastupnika u Hrvatskom saboru. Za nju je glasovalo samo 37 zastupnika. To je dovoljno da predsjednikov politički agresivan pokušaj nametanja svoje volje proglasimo debaklom. Dakako, Milanović glasovanje u Hrvatskom saboru tumači na sebi svojstven i ustavno nesuvisao način. Neizbor Zlate Đurđević (tj. neprihvaćanje njegove volje) proglasio je uništavanjem države i Ustava zaboravljajući da izbor predsjednika Vrhovnoga suda obavljaju zastupnici u Hrvatskom saboru, a oni nisu dužni dizanjem ruku provoditi volju predsjednika Republike. Zastupnici su na demokratski, pravno utvrđen i proceduralno ispravan način obavili svoju dužnost, a to što se ni četvrtina njih ne slaže s predsjednikom Republike nije dokaz uništavanja države i Ustava, kako Milanović govori. Predsjednik baš želi nametnuti svoju volju tamo gdje mu ni Ustav ni pozitivni zakonski akti to ne dopuštaju, a kad mu to ne uspije, onda ne valjaju zastupnici, Vlada RH, sudovi, udruge civilnoga društva, mediji i drugi akteri na javnoj sceni. Kao da se predsjednik drži načela: Dobro je samo ono i sve ono što ja želim! Tko se s time slaže taj je na dobrom putu i taj želi dobro svojoj domovini, a svi drugi je uništavaju. Takav stav ne samo da je antidemokratski, nego neodoljivo podsjeća na apsolutističko načelo: Država to sam ja! Zar je naš predsjednik apsolutist?!
Subota, 26. lipnja
U jubilarnoj 800. godini od smrti sv. Dominika njegove duhovne kćeri u Hrvatskoj jednom mjesečno organiziraju Kavu s dominikankama – medijski dobro osmišljen način za bolje upoznavanje ove redovničke zajednice. Kako je meni ipak draže uživo popiti kavu, posjetio sam s. Slavku Sente, glazbenicu i vjersku spisateljicu. No, nismo samo popili kavu, nego smo se u samostanskom arhivu “družili” s pokojnim sestrama dominikankama. To možda zvuči čudno, ali držim da nije pretjerano kazati da smo se, slažući pisanu ostavštinu pokojnih sestara, zapravo “posmrtno družili” s njima. Ni slaganje arhivske građe nije bilo svrha samo sebi, nego mi je potrebno jer o nekim sestrama pišem članke. Možda bi bilo dobro objediniti ih u posebnoj knjizi, a nju nasloviti Bijele propovjednice, jer dominikanke – prepoznatljive po svom bijelom habitu – kao članice Reda propovjednika uistinu jesu bijele propovjednice.
Nedjelja, 27. lipnja
Priznajem da mi današnji dan donosi stanovito olakšanje, jer zaključujem ovaj dnevnik. Selimovićev Ahmed Nurudin kazao je da piše “nizašto, bez koristi za sebe i za druge”, a Ecov monah Adson iz Melka kaže da ne zna za koga je pisao. Slično se i ja osjećam. Ne znam hoće li ovi moji zapisi ikome koristiti, ali ne znam ni za koga pišem. Načelno znam da pišem za čitatelje Hrvatskoga slova, ali tko su oni, hoće li se sa mnom složiti ili ne, hoće li im moje riječi koristiti ili štetiti, hoće li ih moje pisanje nasmijati ili uznemiriti – to ne znam. Nadam se da ipak ne će zamjeriti uredništvu što me opetovano pozvalo pisati dnevnik. Zaključujem ga podsjetnikom da je nedjelja dan počinka, pa treba počinuti i od pisanja.