OPERACIJA OLUJA: ZAVRŠETAK HUMANITARNE KATASTROFE I GENOCIDA U JUGOISTOČNOJ EUROPI (2)

Autori: DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ

U nekoliko nastavaka i sljedećih brojeva Hrvatskoga slova, donosimo znanstveni rad Dorothy S. McClellan, profesorice međunarodnog kaznenog prava i Nikole Kneza, filmskog redatelja o VRO Oluja. Rad je poslužio i kao predložak scenariju za dokumentarni film „Operation Storm“ / Operacija Oluja, na engleskom jeziku, prilagođen američkom gledateljstvu, edukativan i koji svojim sadržajem objašnjava hrvatsku borbu za neovisnost i stvaranje samostalne države, te obranu od agresije i velikosrpske politike, koja je takvu agresiju i omogućila, s lažnim obrazloženjem kako se time željelo očuvati Jugoslaviju. O filmu ćemo još posebno pisati, a prošle godine, za 25. obljetnicu, vidjelo ga je jako puno ljudi, a englesku i hrvatsku inačicu možete pogledati na internetskim stranicama croatia-film.com/copy-4-of-project. Uz Dorothy S. McClellan, scenarij potpisuje i dr. sc. Miroslav Međimorec, a producenti filma su i Dan Radoš, te dr. sc. Miroslav Međimorec, a film je dobio i Srebrnu Remi Nagradu / Silver Remi Award na 53. WorldFestivalu Houston godine 2020. Osim toga, dokumentarni film Operation Storm na engleskom jeziku prikazan je u SAD-u i Kanadi, zatim u američkom Kongresu, na ruke ga je dobilo oko 150 kongresnika te je službeno arhiviran u Pentagonu i u State Departmentu. Prikazan je i na US Lexington nosaču aviona iz Drugog svjetskog rata, a projekciji je nazočilo preko pet stotina američkih vojnih veterana koji su nakon filma svi ustali i pljeskali deset minuta, te potom čestitali autoru. Autor Nikola Knez prikazao ga je na 11 kampusa u Americi, u sklopu Texas A&M University / Sveučilišta. Poslan je i na preko 200 fakulteta, profesorima koji izučavaju povijest i vojnu povijest…

https://www.youtube.com/watch?v=yZcQAY48CJs

OPERACIJA OLUJA Operacija Oluja poznata je kao jedinstvena i odlučna bitka Hrvatskog Domovinskog rata u borbi za nezavisnost. Oluja koju je Republika Hrvatska pokrenula u mjesecu kolovozu 1995, označena je kao najveća europska kopnena vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata i opravdano je postala krunski dragulj hrvatskog Domovinskog rata. Nevjerojatan …

JEL Klasifikacija: D74, K33, K42

Autori:

DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University-Corpus Christi, Sjedinjene Američke Države

NIKOLA KNEZ, predsjednik tvrtke iFilms, direktor Hrvatskog filmskog instituta/ Croatian Film Institute, predsjednik društva 21^st Century Society for Human Rights&Education, Sjedinjene Američke Države

Citati:

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2021.). Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi. International Journal of Social Sciences, Vol. X(1), pp. 39-73., 10.20472/SS.2021.10.1.003

Sažetak:

Operacija Oluja bila je jedinstvena i najodlučnija bitka Hrvatske borbe za nezavisnost (1991.-1995.). U kolovozu 1995. Republika Hrvatska započela je najveću kopnenu bitku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Vojska te mlade demokracije — brojčano manja i slabije naoružana, ali hrabrija i uvježbanija — odnijela je kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata.

Okončala je golemu humanitarnu katastrofu i genocid. Dovela je do oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija i omogućila Daytonski sporazum koji je donio mir u taj dio Jugoistočne Europe. Ova kvalitativna društvenoznanstvena studija utemeljena na intervjuima s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj tijekom ratnih godina, vojnim i političkim zapovjednicima u bitci, uglednim znanstvenicima, dužnosnicima snaga sigurnosti i obavještajne službe, te članovima humanitarne pomoći i novinarima, ispituje političke i povijesne uzroke rata i njegove posljedice. Članak dokumentira događaje koji su doveli do rata i obuhvaća izvanrednu vojnu operaciju, pružajući strateške i političke spoznaje o potrebi suradnje među demokratskim saveznicima.

Ključne riječi:

rat, humanitarna katastrofa, genocid, Jugoslavija, Hrvatska borba za nezavisnost, hrvatski Domovinski rat, Balkan, demokracija, ljudska prava, Velika Srbija, veleposlanik Peter Galbraith, Haški sud, Operacija Oluja

4. Metodologija

U tradiciji kvalitativnog istraživanja društvenih znanosti (Alasuutari 2010., str. 139-155), rabeći metodologiju usmene povijesti (Charlton et al. 2007.), surađivali smo s dr. sc. Miroslavom Međimorcem da bismo napravili intervjue sa hrvatskim i bosanskim vojnim i političkim predstavnicima i zapovjednicima u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, snimajući ih ljeti godine 2013. Zamolili smo sugovornike da opišu svoja ratna iskustva i da obrazlože svoje najznačajnije poglede na događaje oko Operacije Oluja, s naglaskom na to što je ona predstavljala za konačni ishod rata. Osim toga, pripremili smo filmske intervjue s uglednim povjesničarima, znanstvenicima, dužnosnicima obavještajnih i sigurnosnih službi, te s vođama humanitarne pomoći i novinarima čije profesionalno iskustvo pruža političku i povijesnu analizu rata i njegovih posljedica. Svaki intervju trajao je od dva do tri sata. Većina ih je vođena na tlu Hrvatske, nekoliko njih u Bosni i Hercegovini.

U travnju 2019. autori su, u ustanovi Army and Navy Club and Library u Washingtonu, vodili opširan intervju s Peterom Galbraithom, američkim veleposlanikom Sjedinjenih Država u Hrvatskoj od 1993.-1998. Pripremajući se za intervju, on je proveo nekoliko sati prije dolaska na naš sastanak pregledavajući svoje diplomatske dnevnike te osobne i profesionalne papire koji se nalaze u arhivima ustanove Library of the National Defense University at Fort Lesley J. McNair, Washington, D.C. Izvanredna je točnost, jasnoća i potankost njegovih komentara u devedeset minuta snimljenog intervjua. Izvadci iz svih spomenutih intervjua uključeni su u ovaj članak.

Dokumentarni film je u današnje vrijeme integralni dio i moćno sredstvo za pristup širokom slušateljstvu pa je glavno obilježje ove studije bilo proizvesti film o Operaciji Oluja, koji se oslanja na te intervjue. Budući da su intervjui vođeni na raznim jezicima (engleski, bošnjački i hrvatski), pokrenuli smo proizvodnju verzije na engleskom i verzije na hrvatskom jeziku kako bi dokumentarni film stigao do širokog međunarodnog slušateljstva. Film je 24. studenoga 2019. dobio dvije Remi nagrade/ Remi Awards na smotri WorldFest International Film Festival Houston u travnju 2020.: jednu za filmsku produkciju, drugu za scenarij.

Dokumentarni film Operation Storm bio je središte zanimanja na konferenciji „Uloga Hrvatske u Jugoistočnoj Europi — Rast nestabilnosti u regiji“, održanoj 24. listopada 2019. na Capitol Hillu, Washington, D.C. Sponzori su bili Hrvatski odbor u Kongresu, Hrvatsko veleposlanstvo i Nacionalna federacija američkih Hrvata. Fulbrightova zaklada pozvala je autore da 27. listopada 2019. održe prezentaciju pod naslovom „Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi“ na 42. obljetnici osnutka udruge Fulbright Association Conference u Washingtonu. Film je imao premijeru 27. listopada 2019. u New Yorku (Tavelić Center, Manhattan). Operaciju Oluja vidjelo je više od 157.000 gledatelja tijekom prva dva mjeseca nakon što je bila postavljena na YouTube u kolovozu 2020.

5. Operacija Oluja i njezine posljedice

Prema riječima generala Atifa Dudakovića, zapovjednika Petoga korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ARBIH), još u ranim 1990-im godinama bili smo svjedoci krvavih terorističkih akcija. Srbi u Hrvatskoj su na javnim cestama podigli barikade, blokirali promet i napali iz zasjede autobus pun hrvatskih policajaca te ih poubijali. Prve teroriste vodio je takozvani Kapetan Dragan, Srbin s australskom putovnicom. Tko su bili ti ljudi? Dobro je poznato da je Beograd stajao iza provokatora, posebice osobe iz kruga oko Slobodana Miloševića.

Kako Miroslav Tuđman, ravnatelj Hrvatske izvještajne službe 1993.-2000., član Hrvatskoga Sabora i sin prijašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u filmu objašnjava:

„Izvor rata u Jugoslaviji imao je korijene u ideji Velike Srbije. Srbi su Jugoslaviju smatrali prolaznom fazom političke evolucije u procesu stvaranja velike srpske države u kojoj su svi drugi narodi, koji su bili na tom teritoriju, bili samo prolazne socijalne skupine bez prava na vlastitu slobodnu državu.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je umjetna politička tvorevina koja se prostirala preko širokih područja Srednje i Jugoistočne Europe. Dvadeset dva milijuna stanovnika Jugoslavije, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na suprotnim stranama, razvili su jedni prema drugima duboku ogorčenost, pripadali su različitim vjerama, i uza sve to, bili su prisiljeni živjeti u zajedničkoj državi.

Dr. Ante Nazor objašnjava:

„Jugoslavija se oslanjala na tri stupa. Prvi je bio autoritet Josipa Broza Tita kao doživotnog predsjednika. Drugi je bio Savez komunista Jugoslavije, monolitne stranke koja u političkom sistemu nije dozvoljavala ideje demokracije ili pluralizam stranaka. Treći oslonac bila je tajna policija i Jugoslavenska Narodna Armija“ (intervju, kolovoz 2013.).

Atif Dudaković se prisjeća:

„Devedesetih godina bio sam major u Jugoslavenskoj Armiji. Kada analiziram razloge ovoga rata, sjećam se srpskih mitinga, pojavljivanja četnika pod vodstvom Šešelja, srpskih demonstracija na Kosovu, u Crnoj Gori i Vojvodini. Tu se otvoreno pozivalo Srbe da se naoružaju. Pitao sam se protiv koga se oni spremaju u rat? Iz kojega razloga idu u rat? Svijet mora znati da je agresija protiv Hrvatske stvorena i počela u Srbiji“ (iz intervjua u kolovozu 2013.).

Godine 1991. bilo je vidljivo da su Britanci, Francuzi i Rusi dali zeleno svjetlo Srbima da transformiraju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju u Jugoslaviju. U lipnju 1991. državni sekretar James Baker posjetio je Beograd i potvrdio političkoj vlasti da SAD podržava „teritorijalni integritet Jugoslavije“ (Cohen 1992., Bethlehem i Weller 1997., xxvii; Cohen u: Meštrović 1996., str. 38). Upozorio je Slovence i Hrvate da „hladan prijam čeka svaku akciju prema neovisnosti ili otcjepljenju“ (Cohen 1992; Cohen u: Meštrović 1996, str. 38).

Uspkos Bakerovu upozorenju, godine 1991. narod Hrvatske izrazio je svoju volju na referendumu koji je nadmoćno bio za političku neovisnost. 25.lipnja 1991. Hrvatski Sabor proglasio je neovisnost Hrvatske i odvajanje od Jugoslavije. Ubrzo zatim isto su učinile Slovenija, Bosna i Hercegovina te Makedonija. Agresivna reakcija srpske političke i vojne vlasti protiv Hrvatske, koja je namjeravala uspostaviti suverenu državu, bila je brza i brutalna. U srpnju 1991. oružane snage Srbije i Crne Gore zajedno s četnicima, ekstremnim desnim krilom nacionalističkih snaga, podmuklo su napale Republiku Hrvatsku, pokušavajući da je čitavu okupiraju (Armatta 2010., str. 160-165 i 196; Hoare 2010., str. 111-136).

Kao što Tuđman objašnjava u intervjuu:

„25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost. Pod pritiskom međunarodne zajednice primjena te odluke bila je odgođena za tri mjeseca. Točno tri mjeseca poslije, 25. rujna 1991, Ujedinjeni narodi su pozvali države članice da proglase embargo na uvoz oružja u Sloveniju i Hrvatsku. To je predložio Budimir Lončar, jugoslavenski veleposlanik u Ujedinjenim narodima. Taj politički potez Ujedinjenih naroda dao je zeleno svjetlo Jugoslavenskoj narodnoj armiji i Srbiji da uporabe silu protiv demokratskih republika koje su zagovarale neovisnost i autonomiju, sve s namjerom da sačuvaju Jugoslaviju kao umjetnu tvorevinu komunističkog režima. Ta odluka pokrenula je rat u bivšoj Jugoslaviji. Rodila se politička odgovornost međunarodne zajednice.“

General Dudaković sjeća se u intervjuu:

„Iznenada su počele borbe na teritoriju Republike Hrvatske. Srbi su napali brojna hrvatska sela, i te akcije nazvane su u jugoslavenskom tisku operacijama „čišćenja“. U vojnom rječniku ne postoji termin „čišćenje“, ali postoje izrazi: „napad“, „obrana“ i „okupacija“. Bilo je očigledno da opisuju etničko čišćenje domaćeg hrvatskog stanovništva od strane srpskih terorista i četnika. Blokirali su ceste, napadnut je integritet Hrvatske i Hrvatska je ostala praktički paralizirana.“

Saborski zastupnik dr. sc. Miroslav Tuđman konstatira:

„Rat u bivšoj Jugoslaviji započela je Jugoslavenska narodna armija pod političkim vodstvom Slobodana Miloševića. Rat je bio organiziran, potpomognut i vođen iz Beograda, glavnoga grada Republike Srbije. Napad na nebranjene gradove Vukovar i Dubrovnik, na teritoriju Republike Hrvatske, počeo je operacijom kodnog naziva „RAM“. Ta vojna operacija imala je dvije frontalne linije napada. Njihov je cilj bio prepoloviti Republiku Hrvatsku na dva dijela.

Novoproglašena Republika Hrvatska nije uopće posjedovala vojsku niti su hrvatskim državljanima bile dopuštene dozvole za posjedovanje oružja da bi branili vlastit život i domovinu. Embargo Ujedinjenih naroda na uvoz oružja ostavio je nenaoružano hrvatsko, bošnjačko i kosovsko stanovništvo na milost i nemilost dobro naoružanog srpskog napadača. Jugoslavenska Narodna Armija, četvrta po veličini u Europi, oslobođena je svih međunarodnih pritisaka i omogućeni su joj osvajanje teritorija, teroriziranje civilnog pučanstva i počinjenje strašnih zločina, uključujući i zločin genocida.“

Prema riječima povjesničara dr. sc. Ante Nazora:

„Na samom početku rata, časnici NATO-a predviđali su da će Hrvatska, u slučaju napada, biti prisiljena predati se za dva tjedna. Zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti Hrvatske vojske, usprkos krajnje nepovoljnim okolnostima Domovina se uspješno obranila. Godina 1991. bila je kritična za našu obranu i za stvaranje moderne Republike Hrvatske. Posljednji mjeseci 1991. svjedočili su o najžešćim sukobima u ratu. Kulminacija je bila u borbama za vojarne, u opsadi Dubrovnika i bitci za Vukovar. Srbi su započeli etničko čišćenje hrvatskih civila i većina ne-Srba bila je ubijena ili prognana s okupiranih područja u početku 1993.“

Dr. Slobodan Lang, savjetnik hrvatskoga predsjednika Tuđmana za humanitarna pitanja (1993.-2000.), sjeća se:

Posjetio sam Kissingera i zatražio da poduzme korake za sprječavanje srpske agresije na Hrvatsku. Rekao mi je: „Doktore, vi ste naivni. Europa nije spremna zaustaviti ovaj rat. Vi nemate nikakvih saveznika. Vaša jedina nada je razviti sposobnost da se sami obranite.“

Hrvatska je bila prisiljena braniti se na više fronta. Od Slavonije do dalmatinske obale suočavala se s iznimno kritičnim situacijama. Obrana grada Vukovara simboličan je odgovor Hrvatske na agresiju. Srbija je napala Vukovar sa snagom od 80.000 vojnika, 1.600 tenkova i oklopnih vozila, 980 topovskih cijevi, 350 protuavionskih topova i 750 raketnih bacača. Obrana grada brojila je samo 1.850 lagano naoružanih dragovoljaca. Tijekom osamdeset sedam dana opsade, Vukovar je iščupan iz srca Hrvatske. Bila je to herojska borba koja se često uspoređivala s bitkom za Staljingrad.

Dr. Edward Slavko Jambrušić, odvjetnik međunarodnoga prava, suradnik Centra za istraživanje međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa pri Haškoj akademiji, piše:

„Jasno je da je to bio opravdan odgovor na srpsku agresiju, čin samoobrane koji je bitno i neotuđivo pravo, pojedinačno i zajedničko pravo država da odgovore na agresiju, kako predviđa Članak 51 Povelje Ujedinjenih naroda. Doista, prema članku 7 Povelje UN-a, država koja se brani aktivni je sudionik s Vijećem sigurnosti UN-a u zajedničkom zakonitom pothvatu s ciljem da se zaustavi agresija i uspostavi mir i sigurnost“ (intervju 4. travnja 2019.; vidjeti također Jambrušić 2010., str. 20-25).

Tu je mlada hrvatska država dokazala svoj ugled, hrabrost i odlučnost u borbi protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Tek kad je Vukovar potpuno porušen, srpske snage ušle su u grad i počinile masovni zločin nad hrvatskim civilima. Kao odgovor na taj užas, Hrvatska je stvorila vojsku sposobnu da zaustavi srpsku agresiju. Srpske jedinice pretrpjele su goleme gubitke i bile onesposobljene za daljnji prodor na hrvatski teritorij.

Prema riječima veleposlanika Galbraitha: „Ogromni zločini počinjeni su protiv Hrvata i svega u Hrvatskoj, primjerice, osamdeset sedam dana trajala je opsada grada Vukovara,  sistematski je uništen grad, i zatim su masovno pobijeni bolesnici Vukovarske bolnice i bačeni u masovnu grobnicu na Ovčari, etnički su očišćeni Hrvati u području Krajine, bombardiran je Zagreb čemu sam osobno svjedočio, granate su padale blizu mojeg ureda! Bilo je mnogo, mnogo zločina počinjenih protiv Hrvatske“ (intervju, 4. travnja 2019.).

Tuđman objašnjava:

„Kad su srpsko vodstvo i Jugoslavenska narodna armija shvatili da više ne mogu prodirati na hrvatski teritorij kao što su planirali, pristali su na prekid vatre. Hrvatsko vodstvo, zbog velikih gubitaka koje su pretrpjeli i pomanjkanja materijalnih tehničkih sredstava, bilo je također zainteresirano za prekid vatre. To je dovelo do potpisivanja Sarajevskog sporazuma za dovođenje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Plan američkog predstavnika Cyrusa Vancea potpisan je 2. siječnja 1992. Hrvatska je iskoristila taj prestanak borbe kako bi izgradila profesionalnu vojsku za obranu od daljnjih gubitaka u sljedećem ratovanju.

Hrvatska je prihvatila plan Cyrusa Vancea dopuštajući dovođenje 10.000 vojnika u sklopu Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na hrvatski teritorij koji su bili okupirali Srbi. UNPROFOR je osnovan u veljači 1992. kao privremena mjera za stvaranje uvjeta mira i sigurnosti potrebnih za pregovore o općem rješenju jugoslavenske krize. Uloga trupa Ujedinjenih naroda bila je osigurati da teritorij nazvan: „Zaštićena područja Ujedinjenih naroda“ postane i ostane demilitariziran i da svi ljudi koji žive u tim područjima budu zaštićeni ne bojeći se oružanih napada. Uloga promatrača Ujedinjenih naroda trebala je zajamčiti vršenje dužnosti lokalnih policijskih snaga bez diskriminacije prema osobama bilo koje nacionalnosti ili kršenja bilo kojih ljudskih prava (Armatta 2010., str. 194-196). Usprkos sigurnosnim zonama Ujedinjenih naroda te Sarajevskom sporazumu i Vanceovim sporazumima, srpska je vojska krenula u brutalne napade na Hrvatsku.

Tuđman konstatira:

„Cijela godina 1993. obilježena je snažnim napadima srpske vojske iz Benkovca, Knina i Obrovca duž južne hrvatske obale. To je spriječilo sav normalan promet duž Jadranske magistrale, ostavljajući otvoren samo morski put za opskrbu civilnoga stanovništva Dubrovnika i drugih obalnih gradova i otoka. Trebala je cijela godina da se nakon Operacije Maslenica ponovno otvori kopneni put. Srbi su bili uništili glavni most. Tako je Hrvatska sastavila pontonski most i počela izgradnju stalnoga mosta.“

General Rajko Rakić, zapovjednik Splitskoga korpusa, smiješi se ponosno dok govori o generalu Anti Gotovini: „Generala Antu Gotovinu nisam poznavao do njegova dolaska na mjesto novog zapovjednika Operacijske zone Split. Izgledao je mlado, energično i bezbrižno. Vidjeli smo pred sobom mlada čovjeka s novim idejama. Preuzimajući zapovjedništvo od svojeg prethodnika, rekao je: „Došao sam osloboditi Knin i znam kako ću to učiniti.“ Bila je to izjava koju smo najmanje očekivali, ali najviše željeli. Pitao sam se tada kako taj zapovjednik planira osloboditi Knin.

21. siječnja 1993. načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko, pojavio se u stožeru. Pregledao je sve planove i rekao: „Ja ću odlučiti kada će točno početi ova vojna operacija.“

General Rakić nastavlja: Tijekom sljedećih četiri-pet dana ofenzivnih operacija hrvatska je vojska oslobodila okolicu Zadra, područje blizu Obrovca i zračnu luku Zemunik. To je omogućilo nastavak operacija razminiranja i oslobođenja sela Škabrnja gdje su Srbi masakrirali cijelo civilno stanovništvo.

Zapadne države, na čelu s Velikom Britanijom, nisu bile sklone dopustiti da pontonski most bude u službi UNPROFOR-a. Čak su prijetile sankcijama preko Vijeća sigurnosti, ali general Gotovina je bio uporan. Posjetio je zapovjednika UNPROFOR-a i osobno ga proveo preko mosta. To je snimila služba Hrvatske televizije. Gotovina je najavio: „Ako zapovjednik UNPROFOR-a može preko mosta, svim njegovim trupama koje idu na jug prema Dubrovniku te Bosni i Hercegovini treba također dopustiti da se njime služe.“ I od toga trenutka dalje UNPROFOR se služio pontonskim mostom.

Tuđman objašnjava da su se odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih Država mijenjali i razvijali tijekom rata:

„Službena suradnja između Hrvatske i Sjedinjenih Država odvijala se na dvije razine — vojnoj i političkoj. Odnos između vojnih i obavještajnih službi bio je izvrstan. Amerika je pružila pomoć u obuci i ustroju Hrvatske vojske. Američki dronovi korišteni su za skupljanje informacija. Suradnja na političkoj razini bila je složenija zbog unutarnjih sporova u NATO-u i suprotstavljenih interesa nekih članica Europske unije. Godine 1994. Sjedinjene Države su sve jasnije razumijevale stanje u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini; ponudile su veliku političku podršku Hrvatskoj, prepoznajući da je Hrvatska slijedila politiku u skladu s međunarodnim zakonima. Predsjednik Tuđman sastao  se barem u osam prigoda s američkim predsjednikom Billom Clintonom“ (intervju, kolovoz 2013.).

Publicist i povjesničar Mate Kovačević podsjeća nas:

„Britanska i francuska diplomatska politika podupirala je opstanak Jugoslavije kao jedinstvene države ili kao skupine srpskih država koje će nastati na okupiranim dijelovima Hrvatske te Bosne i Hercegovine“ (intervju, rujan 2013.).

Tuđman u svojem intervjuu konstatira:

„Nakon tri godine mandata UNPROFOR-a ništa se nije ostvarilo. Republika Hrvatska odlučila je okončati misiju. U razgovoru između predsjednika Tuđmana i američkoga podpredsjednika Ala Gorea u Kopenhagenu, postignut je sporazum da snage Ujedinjenih naroda napuste hrvatski teritorij. Ta rezolucija bila je naznaka dobrih odnosa između Amerike i Hrvatske.“

General Rakić u intervjuu izvješćuje:

„U studenom 1994. načelnik stožera, general Janko Bobetko, održao je sastanak u Splitu koji je trajao čitav dan. General je bio vrlo temeljit, svjestan zapovjednik, zanimao se za svaku pojedinost Operacije Maslenica. Želio je da stanje na fronti od Velebita do Dinare ostane stabilno. Tražio je točne informacije kako o vojnoj strategiji i sredstvima, tako i o vremenskom rasporedu operacije. Zbog oštrih zimskih uvjeta i niskih temperatura, hrvatski vojnici nisu mogli ostati na Dinari duže vrijeme. Postrojbe 4. gardijske brigade, 114. brigade i pomoćne 6. domobranske pukovnije stigle su u dogovorenim razmacima; njima nije bio dopušten boravak dulji od tri do pet dana. Nekoliko elitnih vojnika pokušalo je dulje ostati, ali umrli su od izloženosti pogibli. Preminuli su na licu mjesta.“

General Rakić u intervjuu potvrđuje:

„Morali smo također izgraditi drvene kuće koje su helikopteri Hrvatske vojske prevezli na Dinaru tako da su vojnici imali sklonište koje će im omogućiti da izdrže one uvjete. Tijekom cijelog rata na Dinari i Livanjskom polju postojalo je pozitivno suparništvo između brigada Hrvatske vojske. One su se međusobno natjecale koja može osloboditi više okupiranog teritorija. General Gotovina, općenito govoreći, uvijek je iskorištavao prednost prijašnjeg iskustva.

General Josip Čuletić, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva 1996.-2001., kaže:

„Helikopterske jedinice iz Zemunika odigrale su ključnu ulogu u svim borbama oko planine Dinare. Helikopteri su letjeli do ponoći, skupljajući ranjene vojnike iz područja borbe i prevozeći opskrbu.“

General Rakić objašnjava:

„Bez njihove podrške bila bi to nemoguća zadaća. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nikada prije nije obavljalo takve misije. Hrabrost i junaštvo tih pilota zaslužuje priznanje i veliku pohvalu.

Zimska vojna operacija 1994. započela je usred velike mećave što je otežavalo odrediti visinu na polju. Oluja je trajala osam dana. Operacija nije počela na klasičan način frontalnim napadom. Umjesto toga hrvatske specijalne snage ubacile su se iza neprijateljskih linija i spremale napad iz neprijateljskog zaleđa. Tako su Hrvati krenuli u napad služeći se taktikom diverzije i zatim udarili iz višestrukih smjerova. Napadima i povlačenjem do sljedećeg cilja iznenadili su neprijatelja i omogućili postizanje potpune pobjede. Trebalo je gotovo osam mjeseci teške borbe da se oslobodi to močvarno područje.“

Američki veleposlanik izvješćuje u intervjuu:

„Bio sam pozvan da odletim dolje na sastanak koji se održavao između Izetbegovića i Tuđmana zajedno s njihovim najvišim dužnosnicima u Splitu. To je bio vrlo kritičan sastanak. Sklopili su sporazum o zajedničkim vojnim akcijama u Bosni. Nisam bio izravno uključen u te pregovore, ali sam razgovarao s Miomirom Žužulom koji je u to vrijeme bio hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama i blizak Tuđmanov savjetnik. Predložio sam mu da u zajedničku deklaraciju uđe navod da „Bosna i Hercegovina zahtijeva pomoć Hrvatske u obrani Bosne“. Zašto je taj navod bio važan? Zato što bi se pred međunarodnim zakonom opravdalo izravno vojno miješanje Hrvatske u Bosni. Zato što prema međunarodnim zakonom, naravno, ne možete stupiti na teritorij druge države ako niste pozvani. A ovo je bio poziv, i to poziv utemeljen na bitnom pravu o samoobrani u Povelji Ujedinjenih naroda. Tako je to ušlo u Deklaraciju. Već se naziralo da bi to moglo okončati rat u Bosni i spasiti Bihać. Ondje je bilo 160.000 stanovnika, od kojih bi se barem 40.000 muškaraca i dječaka izvrgnulo opasnosti da budu masakrirani.“

Pobjedonosna vojna Operacija Bljesak u zapadnoj Slavoniji uništila je čitav korpus srpske vojske. Ta pobjeda uvelike je podignula moral hrvatskih vojnika na planini Dinari.

General Rakić u intervjuu konstatira:

„Nakon svake izgubljene bitke srpska vojska je provodila razne odmazde nad hrvatskim civilima u Kninu, Banja Luci i drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. U mnogo slučajeva razorene su crkve. U selu Presnače Srbi su ubili katoličkog svećenika i časnu sestru; biskup Komarica je započeo štrajk glađu u znak prosvjeda protiv toga zvjerstva. Sve pobjede Hrvatske vojske omogućila je Splitska deklaracija. Činilo se da se ništa ne može učiniti bez Hrvatske vojske. Kad govorim o generalu Gotovini, moram reći da je u vojne operacije ulagao cijelo svoje biće, svoj duh, svoje srce. Bio je uistinu pravi zapovjednik koji je živio među svojim vojnicima. Usred hrvatskih vojnih uspjeha, predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, poslao je čestitku predsjedniku Tuđmanu s pozivom da oslobodi Sarajevo koje je bilo pod opsadom srpske vojske.“

Prema Galbraithovim riječima u travnju 2019.:

„Postojala je sve veća zabrinutost da je srpski plan bio podijeliti Sarajevo, zapravo odsjeći središte grada od zračne luke. To je dovelo do prvih zračnih udara NATO-a, kad su Srbi odgovorili uzimajući mirovne snage Ujedinjenih naroda kao taoce, zapravo vežući neke od njih lancima na mjestima koja su mogla biti bombardirana. Hoću reći, to je bio pravi zločin prema međunarodnim zakonima. Ali zbog toga su Ujedinjeni narodi bili neskloni odobriti zračne udare NATO-a, a NATO nesklon da ih poduzima. Zapravo, postojala je tajna nagodba između generala Ujedinjenih naroda i Srba da ne će biti bombardiranja i Srbi su to prihvatili kao zeleno svjetlo da očiste kartu Bosne i „zauzmu“ sve sigurnosne zone.

Prema riječima povjesničara Kovačevića:

„Nakon potpisivanja Splitske deklaracije između Tuđmana i Izetbegovića, iznenada se pojavila elitna britanska trupa u području Tomislavgrada. Njihova je namjera bila okupirati zonu oko planine Dinare da bi zaustavili napredovanje hrvatskih borbenih snaga prema Kninu. Na sreću, Britanci su bili prisiljeni napustiti to područje. Svi smo pomislili: ‘Krasan pokušaj’.”

Povjesničar Nazor ovako opisuje kritično stanje:

„Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu bila je u punom zamahu. Snage Bosne i Hercegovine nisu bile sposobne uspostaviti uspješnu obranu. Da im Hrvatska vojska nije pritekla u pomoć, cijelu Bosnu i Hercegovinu okupirala bi srpska vojska.“

„Ljudski gubitci bili su golemi“, kaže Jakob Bienenfeld, predsjednik Židovske vjerske zajednice „Bet Israel” u Hrvatskoj.

„Rat između Bošnjaka i Srba bio je nesmiljen. Vjerujem da je poginulo između 250.000 i 300.000 ljudi. Rat je bio primitivan i krvav. Ali Hrvatska je odgovorila nudeći utočište Židovima i Muslimanima.“

Povjesničar Nazor nastavlja:

„Za vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatsku je prebjeglo barem 200.000 Bošnjaka kojima su Hrvati spasili život kad su bili prisiljeni pobjeći iz vlastite zemlje pred srpskim vojnicima. Hrvatska država ih je primila. I to je također značajan sastavni dio uloge koju je Hrvatska odigrala u obrani Bosne i Hercegovine.“

Gospodin Bienenfeld objašnjava:

„Mene je izabralo Vijeće Židovske zajednice da izbavimo Židove iz opsjednutog Sarajeva. Ne bismo smjeli zaboraviti da je najveća pomoć u tim naporima došla izravno od hrvatskoga ministra obrane Gojka Šuška, generala Praljka i Hrvatske vojske. Bio je to rat u kojem su Židovi trpjeli zajedno sa hrvatskim narodom zbog srpske agresije. Židovska zajednica u Hrvatskoj bila je stavljena pod zaštitu cijelog hrvatskoga političkog vodstva na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom. Tijekom rata hrvatski je narod pokazao veliku brigu za židovsko pučanstvo, što je očevidno iz činjenice da je Hrvatska država ponudila hrvatsko državljanstvo svim Židovima iz Bosne i Hercegovine. To je značilo da je svatko od nas koji smo došli u Hrvatsku bio srdačno dočekan. To je našoj židovskoj zajednici pružilo veliko povjerenje u Hrvatsku državu. U ovom ratu Hrvatska može biti veoma ponosna na svoje postupanje prema židovskom narodu.“

Bienenfeld aludira na razdoblje Drugoga svjetskog rata kada je Nezavisna Država Hrvatska, pod Pavelićevom vlašću, a pod pritiskom Njemačke, prihvatila rasne zakone koji su diskriminirali Židove što je dovelo do njihova uhićenja ili deportiranja.