Beč ostaje Beč
Zagreb gubi brojne uspomene na zajedničku austro-ugarsku prošlost, on ne njeguje ono najbolje od zajedničke kulturne baštine. Hrvatska ne govori jasnim jezikom, a nema pravo na šutnju. Ugledajmo se kako to drugi rade: Madžari, Poljaci, Slovaci, Česi, Austrijanci u Beču
U Beču su države pobjednice u Drugom svjetskom ratu potpisale 1955. u dvorcu Belvedere državni ugovor s Austrijom. Tim ugovorom Austrija je postala neutralna država. U njemu se spominju i gradišćanski Hrvati kao dio Austrije. Iste 1955. ponovno je otvorena bečka opera. Obnovljena je na ruševinama iz Drugoga svjetskog rata. To je bio veliki događaj i za one koji ne posjećuju opere. Bečani su masovno hrlili do opere, diveći se obnovljenoj veličanstvenoj građevini, a među njima bio je i pisac ovih redaka: emigrant u poderanim cipelama iz Zagreba. Sve su ulaznice bile unaprijed rasprodane. Otvaranjem opere nastavljena je sjajna glazbena tradicija. Beč je nakon ponovnog otvaranja bečke opere 1955. opet postao susretalištem kulture i politike. Nastavljena je austro-ugarska tradicija – u kulturi života i druženja, u kavanama, koje još i danas postoje. Neki dan sjedio sam u Cafe Central, u kojoj je dominirao austrijski književnik Peter Altenberg i u kojoj se još i danas primjećuje sjaj stare Monarhije. Listajući novine i časopise njemačkog govornog područja i na drugim jezicima, hvatala me opet nostalgija za Bečom. Ništa od toga u Zagrebu nema. Čak su uništili Gradsku kavanu na Trgu bana Jelačića. Zagreb gubi brojne uspomene na austro-ugarsku monarhiju. Hrvatska ne govori jasnim jezikom. Moramo reći da nema pravo na šutnju. Ugledajmo se kako to drugi rade: Madžari, Poljaci, Slovaci, Česi, Austrijanci u Beču. Na jednoj bečkoj razglednici koja prikazuje damu za doručkom piše: „Sve je po starom, samo su se vremena promijenila.“ Austrijski književnik, kritičar i esejist Hans Weigel o Beču je rekao: „Beč ostaje Beč.“ Beč je znao i danas zna očuvati izvorni stil života. Tako nam se barem čini. Monarhija je propala, ali je nitko ne može nijekati. Sjećanje na prošlost oživjelo je nakon nacističke vladavine. Austrija se na svim područjima pretvarala u državu bez njemačkih obilježja. Prema jednom zakonu, Nijemci u Austriji nisu mogli kupovati zemlju. Austrijski identitet gradio se u vraćanju habsburškog vremena. U filmovima, umjetnosti i u popularnoj kulturi austrijski identitet predstavljan je Austrijancima u idiličnom povratku staroj Monarhiji. Publicisti i povjesničari objavljivali su knjige o Austro-Ugarskoj Monarhiji kao europskom modelu na Dunavu, između Pruta i Jadrana. U Austriji se 2016. i dalje mnogo čita. U njoj živi oko 8,7 milijuna stanovnika. Prema podatcima publikacije „Horizont“ (br. 42), 4.918.000 milijuna čita dnevne novine. Austrija se u Europi nalazi na prvom mjestu po čitanju novina, daleko ispred Njemačke i Francuske. U Beču se najviše čitaju „Heute“, „Kronen Zeitung“ i „Oesterreich“. Slijede „Kurier, „Die Presse“ i dr. Austrija je prema pisanju dnevnika „Wiener Zeitung“ posljednih godina dokazala na političkom parketu važnost i stvaralačku snagu. „Mi smo ponosni na Austriju, na njezine velike snage“ – uznosito je o Austriji pisao i dnevnik „Kronen Zeitung“ u povodu nacionalnog praznika 26. listopada 2016., koji je ovaj put obilježen u razdoblju guste političke magle zbog strahova od terora, gospodarskog pada i nepromišljenosti političkih elita – dodao je „Kronen Zeitung“, no unatoč tome u znaku stvaralačke snage naroda i inteligencije. Toj stvaralačkoj snazi današnjice pridonijeli su zasigurno i brojni Hrvati koji su živjeli i djelovali u Beču i Austriji. Među njima je bez sumnje u 20. stoljeću u prvom redu bivši ministar vanjskih poslova Austrije i glavni tajnik Vijeća Europe (1969.-1974.) Lujo Tončić Sorinj.