Trebamo snažnije promicati bogatstvo i ljepotu hrvatske tradicijske glazbe
Siniša Leopold diplomirao je odličnim uspjehom Glazbenu pedagogiju na VIII. odsjeku na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1983.) – prvim diplomskim radom čija je tema vezana za tamburu i tamburašku glazbu. Nakon srednje glazbene škole počinje raditi u Tamburaškom orkestru HRT u kojemu je svirao osam godina. Od 1985. postaje šef – dirigent Tamburaškoga orkestra HRT, kada počinje predavati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kolegij Tambure. God. 2001. izabran je u zvanje višeg predavača, a 2016. u zvanje docenta. Početkom devedesetih sudjelovao je u izradbi Nastavnog plana i Programa za predmet Tambure u osnovnim i srednjim glazbenim školama. Jedan je od autora prvoga udžbenika za tambure (1992.) po kojemu se i danas održava nastava te autor knjige Tambura u Hrvata (1995.). Autor je niza skladba i aranžmana, filmske i scenske glazbe te prvoga tamburaškog mjuzikla Janica i Jean. Član je brojnih glazbenih i strukovnih udruga, a skladao je preko 650 skladba i snimio više od 4000 snimka u kojima sudjeluje kao dirigent i svirač. Dugogodišnji je pedagog na Školi hrvatskoga folklora te voditelj brojnih seminara diljem Hrvatske i inozemstva. Od 1992. u organizaciji Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza održava stručne seminare koji su unaprijedili tamburaško stvaralaštvo hrvatske dijaspore u Kanadi. Od 2008. umjetnički je ravnatelj Festivala kajkavskih popevki u Krapini.
Pod njegovim dirigentskim vodstvom Tamburaški orkestar HRT 2001. započeo je koncertni ciklus U ozračju tambure, a 2004. autorski je osmislio novogodišnji koncert Valceri, polke i druge špelancije, koji se tradicionalno održava svakoga 1. siječnja u HNK u Zagrebu. Orkestar je praizveo prvu simfoniju napisanu za tamburaški orkestar, a 2014. izveden je prvi koncert skladan za Tamburaški i Jazz orkestar HRT. Prošle, 2015., obilježio je 30 godina umjetničkog vođenja Tamburaškog orkestra HRT. Tijekom trideset godina djelovanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bio mentor pri izradbi završnih i diplomskih radova mnogim studentima VIII. odsjeka. Dobitnik je godišnje nagrade HRT, Zlatne Arene za filmsku glazbu, za doprinos u kulturi Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, povelje HDS za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, godišnje Nagrade za kulturu grada Samobora, Povelju grada Krapine, diskografske Nagrade Porin, HGU… U vrijeme Domovinskog rata, s Tamburaškim orkestrom HRT vrlo djelotvorno ispunjavao je svoju domoljubnu i humanu zadaću duhovne potpore hrvatskome puku često koncertirajući pri prvim crtama bojišta, ali i na brojnim gostovanjima među našim iseljenicima diljem svijeta
Diplomirali ste temom Tamburaški orkestri u osnovnoj školi – prvim diplomskim radom u Hrvatskoj vezanim za tamburu i tamburašku glazbu. Kako je došlo do Vašeg interesa za tambure?
– U Samoboru sam odrastao i završio osnovnu školu. Već u četvrtom razredu počeo sam svirati u tamburaškom orkestru pod vodstvom uglednoga glazbenog pedagoga Željka Bradića. Iako sam se u to vrijeme bavio i nekim drugim glazbenim žanrovima, sve više me obuzimao interes za tradicijskom glazbom i cjelokupnim naslijeđem koje obuhvaća folklor jednog naroda. Pri kraju osnovne škole postao sam aktivni član zagrebačkog Folklornog ansambla “Joža Vlahović” koji je vodio naš veliki etnolog dr. Ivan Ivančan. Zaredala su se brojna putovanja diljem svijeta, upoznavanje sa svim kontinentima, interesantni doživljaji i druženja po egzotičnim krajevima našega planeta. To su vjerojatno bile inicijalne smjernice moga kasnijeg usmjerenja i bavljenja tamburom i tamburaškom glazbom. Nakon osnovne škole upisao sam Srednju glazbenu školu “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Paralelno sa studijem na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počeo sam profesionalno svirati brač u Tamburaškom orkestru HRT. Dakle, tamburom i tamburaškom glazbom bavio sam se i okupirao svakodnevno, surađivao s najvećim stručnjacima u tom glazbenom području. Braća Potočnik, dr. Ivan Ivančan, Dinko Fio i veliki mag zborske i folklorne glazbene baštine Emil Cossetto, bili su mi gotovo svakodnevni suradnici i učitelji od kojih se moglo i te kako puno naučiti. Na Muzičkoj akademiji diplomirao sam diplomskim radom vezanim za rad s tamburaškim orkestrima i svim relevantnim događajima u tamburaškoj glazbi.
Bio je to prvi diplomski rad s takvom tematikom. Pri obrani diplomskog rada članovi komisije bili su profesori Vladimir Kranjčević, Adalbert Marković i mentor Pavel Rojko. Moram priznati, nisu mi postavljali nikakava posebna pitanja. Ukratko, rekli su – pa ti valjda znaš najbolje o čemu si pisao… Naime, u to vrijeme, 1983. kada sam diplomirao, tamburom se izravno nitko nije bavio sa završenom akademijom. Po završetku studija, na preporuku Željka Bradića, stigla je ponuda iz dekanata Muzičke akademije da preuzmem kolegij Tambure na VIII. Odsjeku za profesore glazbene kulture. Tadašnji voditelj Tamburaškog orkestra HRT Ivan Petanjek također je predložio da preuzmem mjesto šefa dirigenta, jer u to vrijeme orkestar nije imao stalnog ravnatelja. I tako, 1985. sam počeo predavati na Muzičkoj akademiji te postao najmlađi šef – dirigent jednog profesionalnog ansambla u državi. Bili su to veliki izazovi za mladoga glazbenika, a te značajne aktivnosti traju i do danas.
Već ste više od tridest godina predavač kolegija Tambure na Muzičkoj akademiji. Kakva su Vaša iskustva u nastavi, koliki je i kakav interes studenata za taj kolegij? Koje su teme njihovih diplomskih radova?