Ne odričem se snova
Ponedjeljak, 31. listopada
“Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar…” (S. Jesenjin) Rođen sam u Hvaru, u staroj kući “pod forticuâ€, na Gojavu, s pogledom na staro hvarsko kazalište…
Cijeli život bavim se kazališnim amaterizmom, a i bez toga odradio sam barem jedan i pol radni vijek; svi radni sati sabrali bi 60-ak godina radnoga staža. Davao sam se svima i svakome, ponajviše Hvarskim ljetnim priredbama, bio pri ruci u sva 43 izdanja Dana hvarskoga kazališta, na, za sada, “okruglih†20 godina Festivala Prix Marulić…
Mnoge snove snujem i danas, pretačem ih u sve skromnije želje, ali – sanjam i dalje! Privikavam se na umirovljeničke dane, svakako manje stresne. Više sam u prirodi: vrtu, šumi, bliže moru, najčešće sam sa sobom… U svići još ima uja… A, što sam radio danas? Današnji dan, od ranoga jutra do još ranijega mraka proveo sam u berbi maslina, s prijateljima…
Utorak, 1. studenoga, Svi sveti
Pohodim već danas, u rano jutro mrtve – najmilije, one koji su obilježili moje sretno djetinjstvo… Uvijek, baš uvijek prva je na redu dobra i mudra nona Mande, pa majka i pape, potom teta Marijana, barba Šime, teta Tonka, pa učiteljice i učitelji (meštrovice i meštri), onda umrli iz generacije 1950., pa brojni dragi ljudi i prijatelji…
S nonom, po tko zna koji put raspravljam događaj iz najranijega djetinjstva, možda i prvoga koji mi je urezan u sjećanje – udarac groma u naš dom… Munja stiže do brokve u zidu, ruši se velika i teška slika Gospe, ranjava nonu i majku. Šćućuren između njih dviju, na postelji “od peršone i poâ€, pitam nešto kao “zašto nas?†Nona Mande odgovara: “Dobro je, dobro je! Bog nos je imo na pamet’, mogli smo ostat na botu!†(mrtvi). Otada, na najmanji znak nevere, mi selimo k rođacima u kuću Gazzari, a barba Šime stiže “na dežurstvo†u noninu kuću pod forticu…
S brižnom majkom i vrijednim papetom otvaram uvijek nove priče…
Barba Šimeta volio sam kao oca, i više – u ranome djetinjstvu tako sam se i ophodio s njime, jer otac je bio pomorac i rijetko sam ga viđao do polaska u školu. S barbom sam u polju, u ribolovu, s domaćim beštijama, koje je jako volio. S tetama, majčinim sestrama se nadmudrujem. Voljele su me iskreno!
Obilazeći “meštrovice i meštre†prisjećam se sretnih godina u dječjem vrtiću, učiteljice tete Jovane… Tijekom zadnjih vrtićkih godina (uz pomoć rođaka i majke) već čitam i sam i, malo po malo čitavu knjigu stihova o “Djedu mornaru i unuku kapetanuâ€, na iznenađenje svih čitavih 20-ak minuta kazujem napamet naizust. Monodrama je praizvedena!
Na daljinu, sjetim se i dida Grge (po ocu), koji počiva u Prvić Luci, do zadnjega dana meni, unuku gimnazijalcu pisao je pisma i kartuline u stihovima… Zadržavam se i kod Justa, “generacijeâ€, rođaka, glumca amatera i cimera u studentskim danima… Obilazim, već uhodanim redoslijedom, i ostale umrle iz generacije 1950. i zakljuÂčujem: sve nas je više ovdje, na lijepome hvarskome cimiteriju. Čudesna, topla rana jesen traje… Ne mogu odoljeti – poslijepodne, tek 2-3 ure do zalaska sunca, provodim na moru, u lovu na lignje… More smiruje.