Hrvatski mušketir u elitnom društvu
Čilićevo polufinale Pariza i – London. Pa Zagreb i Davisov kup
Nikad nisam znao da je, u jednom trenu, tipka računala, teška kao kamen. Jedva, pomična. Pravi Sizifov posao. Guranje kamena koje se, opet, vraća. I ja, ponovno, dolje, u nekoj od dolja, po njega. Ne puca mi mišićje. Jer, ja sam “debeli kosturâ€. Ali one – košćurine – škripe. Čilić je kavkaski pobunjenik. I, kažnjenik. Jučer, na krilima. U Londonu. S poluzavršnicom Bercya. Pariz. Grad svjetla. Je, takav je. Popnite se na Montmartre! Nisu pjesnici i slikari “tontosiâ€! S prebijenim, napokon, Đokovićem. Slavlju nikad kraja. Jedan drugi Marin. Vincitore! Pobjednik. Odlučan, Samouvjeren. I – znalac. Svaka mu je odigrana, na mjestu. Sami vrhunac svjetskog tenisa. Iako sam znao, nisam baš u sve to i vjerovao. A sada, on je tu. Pravi. As. Mušketir. A takvog ga čekam za dvadeset dana u Areni. U Zagrebu. S Argentincima Hrvata Oršanića, koji im je izbornik. Savezni kapetan. A s njegovim djedom ja sam išao u prvu klasičnu gimnaziju, u Zagrebu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Danijel će se rukovati s Krajanom. On zna sve naše dečke. Ima dobru momčad. Del Potro mu je prvi reket. Ali, i hrvatska postava ima junake. Čilića i Karlovića. Zašto ne, i Ćorića. Mali se bu “probudilâ€.Već vježba. Takvog Čilića čekao sam protiv onog grdosije (111 kilograma) i “bombardera†John Isnera. Jednako je meštar od aševa kao naš “doktor†Ivo. A onda, statistika je moja. S njom ću se osvećivati, teškom Ameru. Gledam ga. Taj ne šljivi nikog. Ni Čilića. Iako je s njim u minusu, broj šest! Nisam od jučer. Iza mene je stoljeće. Zamalo, jasno. Znam kako jedan utakmica može ispumpati i najveće. I Čilića, koji je, u ovom trenu, the best. Najveći. To držim, u zadnjem džepu. Šutim. I mrmljam: molitvu. Marine, mirno. Igraj s njim. Ne boj se njegovih “topovaâ€. U igri – igra je tvoja. Ovo priznajem. Nisam bio zahtjevan ni gladan i žedan, ovog Čilićeva pariškog finala. Napor manje. Spremniji za gaučitose. Računica. Športska. Nešto poslije četiri – početak. Kakav. Čudan. Nesvakdašnji. Ne pamtim, takav. Prvi games, koji je Marinov, traje unedogled. Više od sedam minuta. Međugorac, ipak, spašava živu glavu. Ali, slutnje. Velikih krila. Teške. Mračne. Stežu, željezno. Vitlaju mačetom. Ovo nije – jučer, ovo je danas. Englezi su slikoviti: is not of yesterday, is of to day.