(Crkvena kod Teslića, 20. siječnja 1931. – Carácas, Venezuela, 21. rujna 2021.)
Rastužila nas je vijest da je ovaj svijet napustio dr. sc. Zdravko Sančević, kojega smo imali čast upoznati po stvaranju slobodne Republike Hrvatske devedesetih godina i čiji smo književni i spisateljski rad imali zadovoljstvo proučavati i pratiti te biografske podatke objaviti u knjizi Sekcije Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, autora dr. sc. fra Šimuna Šite Ćorića: „60 hrvatskih emigrantskih pisaca“.
Sančević se počinje javljati u hrvatskim emigrantskim glasilima još kao sveučilištarac, te povremeno surađuje u časopisima kao što su: „Studia Croatica“, „Hrvatska revija“, a redovito u „Vjesniku Centro Croata-Venezolano“, čiji je bio dugogodišnji urednik.
Pisao je eseje i članke, obrađujući teme iz hrvatskog jezika, kulture, povijesti i hrvatske iseljeničke stvarnosti. Posebno je zanimljivo i važno da je redovito u ljetopisnom stilu bilježio kroniku Hrvata u Venezueli. Stručne priloge objavljivao je na engleskom i španjolskom jeziku, a pisao je i balade.
U naprijed spomenutoj knjizi fra Šitinoj, objavljen je odlomak iz studije dr. sc. Sančevića: „Ladino jezik sefarda iz Hrvatske, Bosne“, Posvećeno memoriji Josipa Pape i Šandora Lewy, zaslužnim hrvatskim Židovima. Studija je iznimno zanimljiva, ovako je on obrazložio što ga je potaknulo:
„U Venezueli sam odjednom zapazio da u hrvatskom jeziku ima riječi, koje su bez sumnje španjolskog podrijetla. Ispalo je tako, da hrvatska riječ: patešpanja, jedna vrst kruha, koji se često nalazio na našem obiteljskom stolu, zapravo dolazi od „pan de España“ (španjolski kruh) bosanskih Sefarda. Ta riječ je pretrpjela toliku izgovornu promjenu da joj Hrvati, koji ne znaju španjolski, vrlo teško prepoznaju podrijetlo. Otkrio sam isto tako u to doba, da neki od naših sefardskih prijatelja iz Bosne izgovaraju neke kastiljske riječi malo čudno, ustanovivši poslije, da su se oni pomagali s pokojom ladinskom riječi njihova djetinjstva, dok je još šepalo njihovo znanje suvremenog kastiljskog jezika.To me je također podsjetilo još nekih riječi, koje sam čuo od mojih sefardskih suučenika iz pučke škole u Hrvatskoj. Na primjer, dobro je poznato da hrvati kažu Španjolac, španjolski, Španjolska, koji su po korijenu sličniji odgovarajućim španjolskim riječima español (imenica), español (pridjev) i España, za razliku od Španac, španski i Španija, koje su u uporabi kod Srba. Zašto ta markantna razlika? Zato što su Hrvati iz jadranske, obalne Hrvatske kao i oni iz Bosne zvali nekada Sefarde: Španjoli riječ, za koju nema sumnje, da je posuđena iz ladina. Još su stari hrvatski pjesnici i pisci u Dubrovniku uveli korijen španjol – u hrvatski književni jezik, tim više, jer su sefardi služili tada kao diplomatski, konzularni predstavnici Dubrovačke Republike u sredozemnim zemljama. (…) (Ur.)
Posljednjih godina, zbog teških prilika u Venezueli, nismo nažalost komunicirali s dr. sc. Sančevićem, te u nastavku donosimo ulomke iz in memoriama koji je napisao Marijan Majstorović, a koji je godine 2015. u zagrebačkoj nakladničkoj kući „Tkanica“ objavio Sančevićeve „Dopune hrvatske povijesti – Svezak I. Studije i eseji.
U Carácasu, glavnom gradu Venezuele, u 91. godini nadasve plodnoga života umro je prof. dr. sc. Zdravko Sančević PE, MS (Crkvena kod Teslića, 20. siječnja 1931. – Carácas, Venezuela, 21. rujna 2021.), hrvatski emigrant, pisac, naftni stručnjak i političar.
Godine 2015. zagrebačka nakladnička kuća Tkanica izdala je Sančevićevu knjigu DOPUNE HRVATSKE POVIJESTI – Svezak I. Studije i eseji. Objavljena je samo prva studija, a planirane su još dvije, jer su tada u Venezueli nastupila teška vremena – nakon socijalističke diktature Huga Cháveza, nastupila je još diktatorskija komunistička vladavina Nicolása Madura i taj projekt više nisam sa Zdravkom uspio realizirati. Za one koji ne znaju, Zdravko se više nije mogao niti telefonski javljati u Hrvatsku. Jedinu vezu s domovinom Sančević je rijetko uspostavljao preko rođaka koji žive u Beču. Šteta! Velika je šteta jer su u Carácasu ostali pisani materijali za druge dvije neobjavljene studije.
(…)Zna se da je rod Sančevića prije Karlovačkog mira 1699. prebjegao na sjevernu stranu Une i potom se nastanio u Hrvatskoj Dubici u hrvatskoj Banskoj krajini jer popisi prorijeđenih Hrvata katolika u župi Majdan u Turskoj Hrvatskoj (Cernički Sandžak) 1743. i 1768. ih ne spominju. Budući da im Hrvatski Sabor nije priznao plemstvo ostali su u Hrvatskoj Dubici kao vojno-ratarska zadruga čiji su muški potomci kao krajišnici izginuli na europskim ratištima a ženski su članovi udajama prešli u druge zadruge. Narodna pjesma iz tog doba spominje Luku Sančevića borca protiv Turaka. Posljednji Sančevići koje spominju zadružni vlastnički dokumenti u Hrvatskoj Dubici su obitelji Luke, Franje, Mate i udovice Ane Sančević iz prve polovice XIX. st. Zadruga je raspuštena 1881. a u Prvom svjetskom ratu su izginuli na talijanskoj fronti zadnji muški potomci ovog roda osim Mirka Sančevića (1900.-1981.), Zdravkova oca, koji je preživio i Prvi i Drugi svjetski rat i emigrirao u Venezuelu.
Sada se potomci tog roda svi nalaze u Caracasu (prof. dr. sc. ing, MS, Zdravko, supruga Ana Bernarda, sestra Nada, djeca: ing. Tomas, BA Adriana, dr. med. Radovan, Lic. Damir Ivan i unuci: Damir Antonio, Davor, Mariana, Fernanda i Federica. Zdravko i Anica Sančević posvojili su još četvero nećaka koji su ostali rano bez roditelja i tako podigli osmero djece). Otac Mirko Sančević (1900.-1981.) drvni industrijalac i izvoznik rezanog drveta iz BiH preko Dubrovnika u mediteranske zemlje (1922.-1941.) nakon Drugoga svjetskog rata emigrirao je u Venezuelu 1948. i tu se bavio uzgojem kave i zookulturom. Kao sljedbenik i stipendist Stjepana Radića, ustrajni je borac za demokratsku, neovisnu Hrvatsku Republiku u Venezueli, kao utemeljitelj i predsjednik Društva Hrvata u Venezueli (1949.) i Hrvatskoga odbora za Venezuelu od 1954. Autor je knjige: Od bosanskih šuma do Venezuele.
Sin Zdravko Sančević, znanstvenik, sveučilišni profesor, javni radnik, povjesničar i diplomat, zapravo polihistor, rođen je 20. siječnja 1931. u bivšoj Crkvenoj (industrijskom naselju uništenom u Drugome svjetskom ratu) u kotaru Teslić u Bosni. Pučku školu pohađao je u Zagrebu, Beogradu i Brčkom, a srednju školu u Brčkom, Zagrebu, Rimu, Napulju i Caracasu. Studirao je kao Shellov stipendist u Colorado School of Mines, The Pennsylvania State University i Centralnom sveučilištu Venezuele diplomiravši na tim sveučilištima kao naftni inženjer (1957.), magistar znanosti (1961.) i doktor znanosti (1976.). Nostrificirao je akademske naslove na Sveučilištu Zulia (Maracaibo, 1959.) i na Zagrebačkom Sveučilištu (1998.).
U dobi od 14 godina, slijedeći s ocem dr. Vladka Mačeka, emigrirao je u Austriju i potom u Italiju (1945.) i s roditeljima u Venezuelu (1948.). Venezuelski je državljanin od 1951. Radi na očevom imanju do 1953. i potom u venezuelskoj naftnoj industriji (1953.-1990.), prvo kao radnik na bušenjima, a nakon svršetka studija kao inženjer (Shell), tehnički ravnatelj (Atlantic Richfield, Llanoven, Corpoven, Maraven), potpredsjednik i predsjednik poduzeća (Bariven) i tehnički nadsavjetnik za specijalne probleme (Maraven). Utemeljitelj je naftnih inženjerskih studija na Centralnom sveučilištu Venezuele te profesor po natječaju i ravnatelj do umirovljenja 1991.
Govorio je hrvatski/bosanski, talijanski, engleski i španjolski. Autor je tridesetak znanstvenih radova iz područja fizike naftnih ležišta i niza drugih naftnih tehnologija jednog patenta i koautor tri patenta te je bio član nekoliko venezuelskih i američkih profesionalnih društava i institucija (Colegio de Ingenieros de Venezuela, Sociedad Venezolana de Ingenieros de Petróleos, Society of Petroleum Engineers, American Association of Petroleum Geologists, “Pi Epsilon Tau”, Počasnoga naftog inženjerskog bratstva).
U hrvatskoj iseljeničkoj skupini u Venezueli jedan je od vodećih Hrvata obnašajući razne dužnosti: tajnik starog Društva Hrvata u Venezueli (1951.), predsjednik poduzeća Hogar Croata CA. (Hrvatski dom d.d.), (1969./71., 1988./89.), predsjednik Hrvatske katoličke zajednice (1970.-1974.), tajnik Hrvatsko-venezuelskog centra (od 1975.) i predsjednik Hrvatskoga odbora za Venezuelu (od 1990.) Sudjeluje u osnivanju demokratskoga Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu 1974., dugogodišnji je tajnik Mjesnog odbora “Pro libértate croatica” u Caracasu, a 1989. izabran je sabornikom HNV-a. Bio je urednik “Vijesti za Hrvate” (1970.-1973.) i “Vjesnika Centro Croata Venezolano” (1974.-1991.). U hrvatskoj iseljeničkoj publicistici počinje se javljati još kao sveučilištarac 1952., a od 1967. surađuje u “Studia Croatia”, “Hrvatskoj reviji” i u “Vjesniku Centro Croata-Venezolano”. Piše eseje i članke iz područja croaticae obrađujući teme iz hrvatskog jezika, kulture, povijesti i iseljeništva, hrvatske emigrantske ličnosti te stalno bilježi ljetopis Hrvata u Venezueli.
»Iznenađujuće je njegovo opširno, upravo, enciklopedijsko poznavanje hrvatske povijesti i kulture, u kojem mu je pomogla vlastita biblioteka croaticae od šest tisuća svezaka koju je uspio sabrati u Caracasu. Kao demokrat po uvjerenju i hrvatski rodoljub mnogo je doprinio demokratskom duhu među Hrvatima i njihovom potomstvu u Venezueli i u svijetu i njihovoj ljubavi prema zemlji predaka, posebice prilikom brojnih putovanja i posjeta hrvatskim iseljeničkim zajednicama u SAD-u, Kanadi, Europi, i Australiji« (St. Cr.)
Hrvatsku posjećuje prvi put nakon 45 godina života u inozemstvu 1990. U Hrvatskoj je kao dragovoljac ZNG-a 1. VIII. 1991. – 2. XII. 1991. dodijeljen za vezu s Ministarstvom informiranja. Potom je promoviran u pukovnika HV-a. Ministar je iseljeništva u ratnoj Vladi demokratskog jedinstva dr. Franje Gregurića (2. XII. 1991. – 12. VIII. 1992.); izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Bosni i Hercegovini i prvi doajen Diplomatskoga zbora u Sarajevu (18. XII. 1992. – 2. I. 1996.). Prvi je predsjednik Upravnog vijeća Zagrebačkog sveučilišta, narodni zastupnik u Hrvatskome državnom saboru i saborski predsjednik Odbora za iseljeništvo/ useljeništvo (1996.-1998.). Generalni konzul ad honorem RH u Bolivarskoj Republici Venezueli od 1999.
Odlikovanja:
Hrvatska odličja; Red kneza Branimira, Spomenica Domovinskog rata, Red Ante Starčevića.
Odličja u BiH: Srebreni Liljan. Dobitnik je zlatne Povelje Humanista Desetljeća Internacionalne Lige Humanista 1995.
Venezuelska odlikovanja: Red Francisco de Miranda 2. stupnja, Odličje za radne zasluge 1. i 2. stupnja, Medalja uzornog građanina (Buen Ciudadano).
U SAD-u je dobitnik osim spomenutog počasnog članstva: Pi Epsilon Tau (Honorary Petroleum Engineering Fraternity) i srebrene diplome Colorado School of Mines za 50 godina istraživačkog rada.
Smatra se zaslužnim, kao pobornik hrvatsko-bošnjačke proeuropske suradnje, prema ugovoru o suradnji između RH i RBiH za prekid hrvatsko-bošnjačkih ekstremističkih sukoba te za uvođenje Washingtonskog sporazuma u BiH (bošnjačko-hrvatskoj) Federaciji. Uslijed nepravednih rezultata Daytonskog sporazuma (31,37 % Srba u BiH dobilo je 49 % teritorija BiH) povukao se s dužnosti veleposlanika u Sarajevu. Kao hrvatski veleposlanik i doajen Diplomatskoga zbora pomagao je opkoljenom i nastradalom pučanstvu Sarajeva i ranjenim Bošnjacima i Hrvatima u BiH. Jedan je od glavnih utemeljitelja Društva bošnjačko-hrvatskog prijateljstva, Hrvatskoga kulturnog centra, tjednika Hrvatska riječ u Sarajevu (1994.) i član je Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost u Sarajevu od 7. X. 1995.
Od kada je u hrvatskoj diplomaciji 1992./95., i posebice od 1999., posvetio se novim dopunama hrvatske srednovjekovne i iseljeničke, uglavnom dubrovačke povijesti. Objavio je 4 knjige na hrvatskom: Mirko Sančević, Od bosanskih šuma do Venezuele (KHR, München-Barcelona, 1982.); Dušan Žanko, Svjedoci, (KHR, München-Barcelona, 1987.); Zdravko Sančević, Pogled u Bosnu, Zapisi veleposlanika, (Naprijed, Zagreb, 1998.) i Službovanje u rodnoj i novoj domovini u 3. knjizi “Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije RH” (HDK, Zagreb, 2011. (str. 163.-234.). Na španjolskom jeziku: Escuela de Ingeniería de Petróleo (Facultad de Ingeniería, Universidad Central de Venezuela, Caracas, 1993.). Napisao je 124 članka i eseja o hrvatskoj i b-h tematici na hrvatskom, engleskom i španjolskom jeziku koji se odnose uglavnom na dopune ili nova otkrića iz hrvatske povijesti.