Naš muzej je spoj prapovijesti, mistike, prirode i arhitekture
Mirela Hutinec (Vukovar, 1972.) jednopredmetni studij arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisuje za Vukovar i Hrvatsku sudbonosne godine 1991. Nakon svršetka studija 1997. zapošljava se u Gradskom muzeju Vukovar kao kustosica i voditeljica Arheološke zbirke Vukovar. Od 2001. pridružuje se prof. dr. sc. Aleksandru Durmanu na projektu istraživanja “Vučedolaâ€, a od otvorenja Muzeja vučedolske kulture 2015. njegova je ravnateljica te promicateljica arheološke baštine hrvatskog Podunavlja. Razgovaramo s njom u mjesecu stradanja hrvatskoga Vukovara i istočne Slavonije odakle je u svijet poletjela vučedolska golubica kao simbol mira i prosvjed protiv agresije. Danas je ovaj Muzej pokazatelj snage hrvatske kulture i odnosa prema naslijeđu
Gospođo Hutinec, više je povoda za razgovor s Vama, no počnimo od najnovijeg događaja. Upravo ste se vratili iz Dubrovnika gdje ste u okviru Dana kreativnih – kulturnih industrija 2016. u Lazaretima predstavili Muzej vučedolske kulture. Kako ste i čime u tom smislu prezentirali Muzej; što je podrazumijevao Vaš multimedijski program?
– U okviru Dana kreativnih – kulturnih industrija održana je 10. studenoga 2016. Večer vučedolske kulture koja je uključivala predstavljanje Muzeja – koncepcije i muzejskog postava, turističke ponude Muzeja, audiovizualnih rješenja, promotivnih videomaterijala Muzeja koje potpisuje Design studio D, modnu reviju odjeće inspirirane Vučedolom dizajnerice Andrijane Subotić-Pjačik (Etna Maar) uz sudjelovanje plesno-edukativne udruge Convivo iz Dubrovnika, radionicu vučedolske tetovaže koju je održala Mirna Crnković, kustosica Muzeja, predstavljanje nakita umjetnice Julijane Rodić-Ozimec, suvenira izrađenih u suradnji s vukovarskom dizajnericom Zrinkom Merčep, te VR šetnju. Cjelokupnom prezentacijom gosti su mogli doživjeti Muzej na potpuno drukčiji način što je u njima izazvalo želju za posjetom Vučedolu.
Gradnja muzeja započela je 2010., a vrijedna institucija otvorena 2015. No, podsjetimo čitatelje na sam arheološki lokalitet Vučedol i vučedolsku kulturu te ukratko na tijek arheoloških istraživanja?
– U vremenu između 3000. – 2500. pr. Kr. desnu je dunavsku obalu zaposjela indoeuropska populacija koju danas znamo pod imenom vučedolska kultura. Naziv je dobila po eponimnom lokalitetu Vučedol koji se nalazi četiri kilometara nizvodno od današnjeg grada Vukovara. Ovaj položaj nastanjen je već od neolitika te je više-manje intenzivno živio kroz čitavu prapovijest odnosno do kasnog brončanog doba. Vrijeme između 3000. – 2500. godine pr. Kr. najintenzivnije je razdoblje njegove egzistencije i u tom je periodu svakako najznačajnije europsko središte. Razdoblje je to i prve pojave pisma i ustroja država. Vučedolska kultura istodobna je Sumeranima u Mezopotamiji, Starom carstvu u Egiptu („Doba piramida“) i ranoj Troji (I i II). Svoj je visoki standard isprva ostvarivala gospodarstvom vezanim za stočarstvo, a od klasične faze metalurgijom bakra, oslonjenom na revolucionarni tehnološki proces lijevanja u dvodijelne keramičke kalupe, što je ujedno i prvo serijsko lijevanje koje poznajemo. Kultura je potom proizvela i prvu svjetsku broncu. Potreba za rudištima bakra rezultirala je ekspanzijom vučedolske kulture iz matične Slavonije u široki prostor središnje i jugoistočne Europe. U svom vrhuncu, ova je kulturna pojava potpuno ili djelomično pokrivala 14 današnjih europskih država – Češku, Slovačku, Austriju, Madžarsku, Rumunjsku, Sloveniju, Italiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Albaniju, a jedno je naselje registrirano i u istočnoj Grčkoj. Prva arheološka istraživanja Vučedola datiraju još iz 1897. godine, a sva dosadašnja arheološka iskopavanja mogu vrlo detaljno rekonstruirati svakodnevni život i običaje kroz četiri kulturna razdoblja (badenska, kostolačka, vučedolska i vinkovačka kultura) od kojih je pravi vrhunac intenziteta naseljavanja Vučedol postigao upravo za vrijeme vučedolske kulture (3000. – 2500. pr. Kr.).