Lijep je i grub taj naš otočni život
Ponedjeljak, 7. studenoga – Prešućivanje zime
Danas je sedmi studeni. Natalia, moja kći, sunča se na kamenoj ploči, dok ja ležim na glatkom bijelom deblu što ga je ispljunula posljednja bura. Vruće je. Žedne smo. Ulazimo u more privučene ugodnom svježinom i dugo ronimo, plivamo sve do druge obale čudeći se čaroliji koja i studeni može pretvoriti u ljeto. Jedna drugoj prešućujemo potmulo brborenje crnih dubina, povremeno nježno i zlokobno pucketanje mora nalik suhoj travi na rtovima. Pravimo se da ne vidimo ni brze pučinske struje koje slute jugo pa na trenutke postaju sasvim crne, zlokobne, a prešućujemo i tihu tugu u zlatu sunca, daleke nijanse pepela u podnevnom blještavilu. Tražimo se pogledima, tako tjeramo nelagodu samotnih kupačica. Ohrabrene suncem, zaslijepljene, negiramo samu slutnju zime. Ali, ona je već tu, već je tu… I bubri, i kvasa u jarkome svjetlu.
Utorak, 8. studenoga – Zaljubljene mrkve
Od sinoć kuham pašticadu s njokima i pravim one kao staklo tanke, one naše najfinije, viške kroštule. Imamo prijatelje danas na objedu i baš im se veselim! Postavljam stol već oko podneva, a umjesto cvijeća u nisku staklenu vazicu izlažem neobičnu igru prirode, čudo koje je jutros ispalo na kuhinjski stol iz papirnate vrećice s povrćem; zagrljene mrkve!
Duža i krupnija muška nadvila se nad sitniju (nadam se žensku) i nešto joj šapuće u ljubavnom zanosu. Čvrsto svinute jedna oko druge, nemoguće ih je odvojiti, a da ne puknu. Zagrljaj im je ujedno i nježan i snažan, izaziva ganuće, a krepka narančasta tijela im sjaje od snage odanosti i erosa. Toplo mi je pri srcu dok ih gledam, čini se kao da su odlučile baš umrijeti zajedno. Mislim se, u mojem loncu e baš ne ćete!
Ipak, pitam se čije li su reinkarncije? Imale su više života i energije od svih nas za stolom. Oči žena lijepile su se za njih za ručkom i nisam mogla ne primijetiti odbljeske njihove daleke sjete… Zahvaljujući njima, danas kao nikad razmišljam i o nama, i o parovima za našim stolom. Razmišljam, zapravo, o ljubavima koje traju i o ljubavima koje su to prestale biti, ali se iz nekog razloga prave da jesu pa, podivljale, uzimaju stvar u svoje ruke i one žive svoje vlasnike, a ne oni njih. I na smrt ih maltretiraju!
Srijeda, 9. studenoga
Jurim iz škole doma na biciklu i čudim se polugolim norveškim turistima i jedrilicama u ovo vrijeme. Baš se sezona produljila, iluzija ljeta još traje, ali jedna burica ili par kapi kiše… Razmišljam kako otoci imaju, zapravo, samo dva godišnja doba; ljeto i zimu. Ili još bolje, imaju vrijeme kada su centar svijeta i vrijeme pustoši. A ovo drugo, koliko god kratko bio, uvijek traje predugo. I zato, da bi zimi ostali normalni i zdravi, moramo imati odstupnicu, nekakav stan na kontinentu. Životno nam je važan, trebalo bi nam ga prepisivati receptom!