Srbi, odnosno agresori na Republiku Hrvatsku se i prigodom obilježavanja i komemoracija gotovo više i ne spominju, već se manje-više o njima govori kao o „neprijateljima“, što će reći da smo se borili protiv nekakvih „marsijanaca“, pa čak možebitno i sami protiv sebe!
Često se čudimo kako i zašto izvan granica Hrvatske malo tko zna kakav smo rat vodili za oslobođenje i samostalnost naše države, odnosno protiv koga smo se borili, to prije jer smo sve to jednostavno nazvali – Domovinski rat.
A Domovinski rat imali su i Rusi. Oni su objavili i niz knjiga no toj temi, kao što su „Priče iz Domovinskog rata“, koje su objavljene i u Zagrebu, 1946.!
Sintagmu Domovinski rat prvi put je javno objavio tjednik Globus (1991.). Navodno da je to „izmislio“ novinar Marko Grčić, koji je u nedostatku drugih izraza, to jednostavno preveo s ruskog, a potom je to objeručke prihvatio također novinar i urednik Denis Kuljiš i tako je to ime postalo dio svakodnevnog jezika i formalne komunikacije.
Drugim riječima, što ćemo se mučiti, kad je ionako u svijetu sve izmišljeno!?
Ovim „inovatorima“ išla je na ruku i činjenica da nisu sudjelovali u obrani države i da su imali vremena na pretek.
I tako malo-pomalo Domovinski rat se uobičajio, unatoč svim nepreciznostima i prijeporima.
Kod ove sintagme je problem i kod prijevoda. Strancima sigurno ništa ne znači Domovinski rat, jer na temelju tog imena ne mogu ništa doznati protiv koga smo se i zašto borili, tko su bili agresori i tome slično, pa je na taj način sve do danas u prvom redu „zaštićena“ Srbija, kao „ona nema veze s Domovinskim ratom“!?
Srbi, odnosno agresori na Republiku Hrvatsku, inače se i prigodom obilježavanja i komemoracija gotovo više i ne spominju, već se manje-više o njima govori kao o „neprijateljima“, što će reći da smo se borili protiv nekakvih „marsijanaca“, pa čak možebitno i sami protiv sebe!
Žalosno je što u hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta (svaka čast iznimkama) stvaranju hrvatske države ne posvećuju posebnu pažnju. Naime, kad ste čuli ili čitali da je povodom Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u nekom našem veleposlanstvu priređena izložba, tribina, projekcija filmova ili slično, a što se odnosi na noviju, suvremenu hrvatsku povijest? Oni i dalje (svaka čast iznimkama) govore svojim domaćinima o AVNOJ-u i ZAVNOH-u, pa nije ni čudno što diljem svijeta malo tko zna za Hrvatsku, a još manje što se ovdje događalo od 1990…
Za Hrvatsku stranci ne mogu doznati ni putem igranih filmova, a niti knjiga. Filmovi o stvaranju države uglavnom nisu snimljeni, a poglavito ne o Vukovaru, Škabrnji, Pakracu, Voćinu, Saborskom…pa i o Dubrovniku u ratu, dok knjiga na tu temu ima relativno mnogo, ali tiskane su u iznimno malim nakladama i u 99 posto slučajeva nisu prevedene na strane jezike.
Dakle, naziv Domovinski rat ne govori ništa o karakteru rata od 1991. do 1995., iako Deklaracija o Domovinskom ratu (2000.), kako je izvrsno zaključio i prof. dr. sc. Vladimir Karabalić, to najbolje objašnjava, to više što se u tom dokumentu naglašava i ovo: „Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica!“
Kad se u medijima objavljuju sjećanja na stradale hrvatske branitelje, žalosno je i jadno da ni tamo ne piše protiv koga su se borili i od čije su ruke – poginuli, kao da je to manje važno, pa iz tih sjećanja neki mogu zaključiti da su možebitno poginuli i u prometnim nesrećama!
Sve u svemu, svijetu treba poslati jasniju sliku o tome što se na ovim prostorima događalo u borbi za slobodu i nezavisnost, jer sintagma Domovinski rat više podsjeća na „građanski“ nego na rat protiv agresora.
U Hrvatskoj se također malo ili nimalo ne govori i ne piše o jednom od najvećih krvnika Balkana – Slobodanu Miloševiću. U Srbiji su o njegovim posljednjim danima, prije odlaska u Haag, snimili i tv seriju, koju su gledali milijuni ljudi, a u kojoj se baš ne ističe kao srpski junak, dok ovdje kod nas kao da je njegovo ime „zaštićeno“ poput „švicarskog sira“, pa se stječe dojam da Hrvati više kritiziraju i marginaliziraju svoje nego mi kojima su donijeli bol i patnju.
Stoga, kako bilo da bilo, mi smo vodili rat za oslobođenje, protiv srpske i ine agresije, što će reći da je Domovinski rat, kako ga naposljetku bilo tko naziva, rat protiv agresije, koju su od 1990. vodile udružene velikosrpske snage: srpski ekstremisti u Hrvatskoj, Jugoslavenska narodan armija (JNA) postupno preobražena u srpsku vojsku, te Srbija i Crna Gora.
Kad bi se tako govorilo i pisalo, mnogima bi bilo mnogo jasnije što se to u Hrvatskoj događalo u ratnim godinama i tko je kriv za sve zlo koje nas je snašlo.