Iznimna domoljubna i emigrantska životna priča Jose Vukelića (2)
Piše: Mate KOVAČEVIĆ
III. festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Tema ovogodišnjeg festivala je Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije (Tomislav Žigmanov, Lajčo Perušić, Vladimir Nimčević, a govorili su i prof. dr. sc. Josip Lisac, prof. dr. sc. Sanja Vulić…), te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore (Diana Milošević, Vladimir Marvučić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović, o kojima je govorio i dr. sc. Domagoj Vidović). Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea (Oscar Andrès Barrientos Bradašić, Andrés Morales Milohnic) koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske. U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika. Hrvatsko slovo započelo je objavljivanje priloga autora-sudionika, a ovdje donosimo osvrt Mate Kovačevića na knjigu Sokolovi u mojoj duši Dragice Vukelić predstavljenu u programu SFHK
Autorica knjige Dragica Vukelić, kćerka je hrvatskoga emigranta Jose Vukelića, koji se kao osamnaestogodišnjak pridružio hrvatskoj vojsci koja je branila opstojnost hrvatske države u Drugom svjetskom ratu.
Kad je Joso Vukelić navršio 22 godine završio je rat sa svim svojim posljedicama za hrvatski narod, što je rezultiralo pokoljem razoružane hrvatske vojske i civila u svibnju i lipnju 1945. godine.
Nakon bleiburške tragedije odveden je u zatočeništvo na sjeveru Njemačke. Tamo je proveo četiri godine u britanskom koncentracijskom logoru.
Nakon izlaska iz logora s preživjelim prijateljima otputio se u Italiju, gdje su stanovito vrijeme boravili u izbjegličkom logoru, nakon čega je brodom otputovao u Čile. Tamo se skrasio, pronašao posao, zasnovao dom i obitelj, u kojoj se rodilo petero djece, među kojima i autorica knjige – Dragica Vukelić.
Taj naš ratnik, logoraš i preživjeli vojnik nije u toj dalekoj zemlji samo održavao hrvatsku tradiciju, običaje, glazbu i plesove, nego ih je svesrdno usađivao u srca svoje djece, što najbolje svjedoči, upravo ovom knjigom, njegova Dragica.
Dragica se pak školovala u Santiagu, gdje je završila studij prehrambene tehnologije, a uz svoj rad sudjelovala je i u radu hrvatskih društava u Čileu, kao potpredsjednica Kruga stručnjaka i poduzetnika hrvatskog podrijetla bila ravnateljica Odbora hrvatskih dama Čilea, ravnateljica Zaklade Pasko Baburizza, a sudjelovala je i u organiziranju kulturnih aktivnosti na Hrvatskom stadionu i u plesnoj skupini “Domovina”.
Od 1989. povremeno je dolazila u Hrvatsku sve dok se i sama nije vratila u Zagreb.
Kao mlada djevojka obećala je ocu da će napisati knjigu o njegovu životu, a taj je zavjet ispunila 2015. godine, kad je knjiga objavljena na španjolskom jeziku u Čileu.
Znatan uspjeh ostvarila je u Peruu te Argentini, jer mnogi Hrvati i njihovi potomci u Dragičinoj priči prepoznaju vlastitu sudbinu.
Autorica je svojom knjigom, nizom krhotina iz sjećanja vrlo uspješno oslikala sudbinu hrvatskoga čovjeka tijekom dviju jugoslavenskih okupacija, četverogodišnje borbe tijekom Drugoga svjetskog rata te četiri ratne godine hrvatskoga otpora.
Knjiga bi se žanrovski mogla odrediti kao biografski roman s dva uporišta, među kojima dominiraju očeva i vlastita sjećanja poduprta snažnom dokumentarističkom crtom.
S obzirom na to da roman ne završava očevom smrću, smrću dakle glavnoga protagonista, dapače kompozicijski je raspoređena na početak romana, ona onda na neki način predstavlja i pripovjedački motivacijski gonik, koji priču nastavlja u ich-formi sve do postvarenja ideala glavnoga protagonista romana.
Bez obzira na biološku pa i emotivnu povezanost dvaju glavnih likova, raspetljavanje sudbine pojedinih obitelji glavnoga junaka stranice romana nas upućuju i na elemente obiteljske sage pa bi svi ti elementi zajedno mogli na stanovit način tvoriti u Hrvatskoj i danas vrlo popularan žanr novopovijesnoga romana.
Vratimo li se na posebno emocijama nabijene početne stranice knjige, što je razumljivo jer gubitak bliske i voljene osobe potiče snažno očitovanje raspoloženja, koja tankoćutnija ženska duša, bez obzira i na vlastite ličke korijene, intenzivnije proživljava, njihovo pak jezično oblikovanje otkriva talentiranu autoricu, koja ih uljudno može nadzirati, a što je za pripovjedača posebno vrijedno, umije ih usustaviti i povezati u skladnu cjelinu, koja rastvara u ljubavi bogatstvo odnosa između djece i roditelja, a u ovom slučaju između oca i kćeri.
Važna sastavnica ovoga romana su njegovi dokumentaristički elementi, bilo da se pripovjedačica koristi govorom svoga glavnoga lika, isječcima iz novina, brodskih biltena i uputa ili pak bilješkama iz knjige logoraša, ali i obiteljskih pisama iz domovine.
U tom je sklopu prikazan i život ličkoga čovjeka sa svim nevoljama i nedaćama što su nastupile stvaranjem prve jugoslavenske države, a kao neizravna posljedica njezine gospodarske i socijalne politike jest i smrt Josina oca u srbijanskim rudnicima.
Iz škrtih bilježaka o razgovorima odraslih ljudi u predvečerje Drugoga svjetskog rata otkrivamo raspoloženje hrvatskoga naroda i njegovu spremnost da se organizira kako bi bar elementarno mogao zaštititi živote svojih obitelji.
Biografske pak crte romana očituju se u već spomenutoj pripovjedačkoj ich-formi, a pripovjedačica to umiješno koristi da bi što vjernije, upečatljivije i dojmljivije isprela životnu priču svoga oca.
Tako doznajemo za Josino djetinjstvo i odrastanje, odnose među braćom i sestrama, a kroz lik majke i tragičnu sudbinu hrvatskih žena u ratu i dugotrajnom poraću, a kao nagovještaj te masovne nesreće u slučaju Josine obitelji slovi naprije očeva, a potom i smrt mlađe sestre, kao i bratova ratnička pogibija.
Majčino pismo Josi snažno će motivirati pripovjedačicu da posjeti očevu domovinu, nakon čega će na temelju vlastitih doživljaja dovršiti pripovijedanje o postavrenju Josinih ideala o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi.
Iz Josina pak pripovijedanja o vojničkom životu i stalnim pokretima u ratu, kroz sudbinu Stipe Čančara realistički su surovo prikazane scene četničkih zvjerstava nad nedužnim ljudima. Iz te crtice o Čančaru, čovjeku, sudbine slične Josinoj, a zbog kasnijega poslovnoga uspjeha mogao bi se napraviti poseban roman.
Sudbina hrvatskih vojnika i civila prije masovnih pokolja također je realistično prikazana, premda je nerazvidna predaja vojnika Englezima u Vrhovinama.
Jedan dio njih završio je u četverogodišnjem zatočeništvu u logoru na močvarnim predjelima sjeverne Njemačke, koje je tada bilo britanska okupacijska zona.
Od izgladnivanja u tom su logoru umrla dvojica Hrvata, a nepodnosiv režim prisilio je neke zatočenike na bijeg, što je nešto kasnije motiviralo Hrvate da osmisle skupni bijeg kopanjem podzemnoga kanala iz logora do prostora izvan njega.
Osim navedenih tvorbenih i strukturnih elemenata romana, posebna vrijednost ove knjige, u kojoj sa svake njezine stranice šiklja nepatvorena ljubav prema domovini i njezinim ljudima, njezinoj povijesti, tradiciji i prirodnim datostima, ona je i svojevrsni književni most između hrvatske dijaspore i domovine, a za razliku od mnoštva drugih vrijednih i iznimnih knjiga, ova je i književno oblikovana.
Uza sve to je i trajan motivacijski poticaj za nesebično darivanje ciljevima koji nadilaze naše sitne, male i sebične potrebe, a proistekla iz temelja tradicionalnoga shvaćanja vrijednosti, ostaje za budućnost i vrijedan poklad ćudorednih mjerila, koja se stječu i dijele u obitelji, a daruju uvijek široj zajednici.
S druge pak strane, dok naš naraštaj muku muči u potrazi za načinima kako obilnu kulturnu i ćudorednu baštinu, a posebice onu iz Domovinskoga rata, prenijeti na mlađi naraštaj, štošta bi mogao naučiti iz životne priče Jose Vukelića ispričane jednostavno i s puno ljubavi upravo u ovoj knjizi.
Stoga, čestitam autorici, a vama zahvaljujem na pozornosti.