Pjesnik južnohrvatskoga ambijenta
Frano Vlatković, Sol beskraja, Naklada Bošković, Split, 2016.
Pjesnik Frano Vlatković (1949.) u književnosti se javio relativno kasno. Svoju prvu zbirku objavio je tek 1995. godine. Od tada pa do danas objavio je dvadesetak zbirka, koje su što zbog sve manjega zanimanja publike za poeziju, što zbog medijske nezainteresiranosti pa i nedostatka stručnih časopisa za u javnosti, a onda i kritici ostale nažalost manje zapažane negoli to zaslužuju.
Odrednice koje se obično Vlatkoviću pridjevaju poput onih kao što su: pjesnik zavičaja i osamljenik prije su znak nedovoljna poznavanja njegove pjesničke riječi koja kroz dvadesetak zbirka zasigurno ima svoje i uspone i padove, na koje je pravodobno trebalo upozoravati.
Upravo onako, kako je to svojedobno i radila književna kritika. Naime, malo je pjesnika koji, uz ino, nisu i pjesnici zavičajnosti, a svaka dobra pjesma ili bar poticaj za njezino stvaranje nastao je negdje u dubinama ljudske duše i potrebe da tu proživljenu osamljenost ostvarenu u beskrajnim mogućnosti vlastitoga jezika i podijelimo na kraju s drugima, nama bliskim ili dalekim ljudskim bićima.
Sudeći po zbirci pjesama “Sol beskraja†Frane Vlatković jest pjesnik čija je poetika doista opskrbljena hrvatskim morskim motivima – tipičnim za područje poluotoka Pelješca i njegova morskoga okruženja.
Po formi Vlatković je pjesnik slobodnoga stiha, što danas i nije neka posebna poetska značajka, jer u razdoblju t. zv. postmodernizma tražiti izraze savršenijih poetskih forma, u kojima bi postojale zaokruženije ritmičke cjeline, poput na primjer soneta kao vanjskoga izričaja čovjekova unutarnjega tonalnog života i njegove duboke ritmičke prožetosti, bio bi unatoč užitku, koji se još uvijek može pronaći kod pojedinih hrvatskih pjesnika, ipak nezahvalan donkihotski posao.
Vlatković nije ni pjesnik zvukovlja pa u njegovim stihovima uglavnom manjaka glasovnih figura, poput asonaci, aliteracija, anafora, epifora, onomatopeja pa čak i rima, koje bi, da je drukčiji pjesnik, svakako mogle biti zamjena za njegove prepoznatljive slike ili pak njihova stanovita nadopuna.
Osim forme povezljive u niz slika, koje se kod Vlatkovića mogu pratiti u rasponu od gotovo lepršavih akvarela pa sve do težih i tamnijih uljem oslikanih motiva, taj jezični nanos boja, pokadšto, zbog silne energičnosti, sliku pretvara ili ju bar pokušava pretvoriti u misao, pa se u tom postupku spontanosti osjeća doista dah južnohrvatskoga temperamenta dok ta energična provala misaonosti izgleda kao da je iščupana negdje iz šegedinovskoga zdenca.