Vukovar je u svojoj žrtvi obranio Hrvatsku…
Ponedjeljak 14. studenoga
Šira hrvatska javnost koja nije upućena u sadržaj i djelovanje Ministarstva kulture polako se oporavlja od agitacije službenih medija, a poglavito HTV-a koji su joj plasirali lažne i po društvo štetne teze o ministru “profašistu, proustaši, osvetniku…†koji svojim dolaskom na čelo tako važnog ministarstva uvodi bezdušni nemilosrdni harač nad vrijednom talentiranom umjetničkom rajom. U isto vrijeme iz oporbenih saborskih klupa je obogaćivana naša jezična riznica rugalačkim uresima ministrovu prezimenu.
Nisu gubili vrijeme prokazujući ga svojim ideološkim tutorima u inozemstvu. Takav grubi javni govor provodili su i provode sličnici prošlog propalog komunističkog jugorežima koji je među inima živio na kulturocidu – tako što je nepodobne književnike, umjetnike zanijekao, zabranio, protjerao ili pobio… Nakon Domovinskog osloboditeljskog rata u Hrvatskoj je tiho pomlađena tzv. crvena aristokracija koja predstavlja politički, poslovni, medijski i kulturni svijet – time je stekla društveni utjecaj u državi, činjenično i pravno iako ne i vrijednosno. U svojoj ostavštini prošloga komunističkoga društva ona čini svojevrsno umaranje hrvatske duše i njezino ideološko zagađenje služeći se marginalnim uzdržavanim skupinama za političku borbu. Zbog osobnih interesa lažima se nastoji povijest učiniti ugodnijom, onemogućuje se prihvaćanje, tumačenje i razumijevanje nacionalnoga nasljeđa kojem bi za cilj trebala biti naša zajednička i sretna budućnost.
Povijest i njeno ponavljanje su fenomeni života našega svijeta. Ne možemo se oteti dojmu da svako zlo sadašnjice ima presliku zla iz prošlosti, primjerice – rimski vojskovođa Sula koji uz potporu vojne sile ulazi u Rim, ruši ustroj republikanske države, gazi sakralizaciju grada, njegova soldateska provodi čistku, daje pobiti i poklati sve neprijatelje. Diktator koji uspostavlja proskripciju, likvidira sve pripadnike pučke stranke ali i znatan broj bogatih, denuncira i ubija neprijatelje režima čiju imovinu njegov pokret prisvaja i dijeli svojim legijama i veteranima. Njegova vojno-politička falanga provodi smaknuća više desetaka tisuća građana Republike… Sula je u svojoj osobi zarobio svu vlast, ustavotvornu, zakonodavnu, izvršnu, sudsku. Ako ovoj povijesnoj reminiscenciji dometnemo naša nazivlja, Tito umjesto Sula, Zagreb umjesto Rima, Hrvatska seljačka stranka umjesto rimske pučke stranke i najtvrđi apologet vidi da je to copy paste milenijskoga zla.
Na usporedbenoj razini jugokomunistička nakrilčad i skakavci imaju istovrsne osobine, naime kad se skakavcu odrubi glava, bezglavi trup živi još dvadesetak sati, iako bezglavci oni i dalje skaču. Domovinskim osloboditeljskim ratom obezglavljen je komunizam i fašizam u jednome, ali i dvadesetak godina poslije obezglavljeni sudrugovi proizvode buku poput kakve oklopničke vojske, uzdajući se da će im iz trupa opet izrasti „antifašistička“ glava.
Šarena ustrojba kulturnopolitičkih nepotrebnjaka ne donosi društvenu korist za iskreno i čisto razumijevanje našega nasljeđa, upravo u trenutku dok tisuće mladih napuštaju domovinu ne tražeći od nje nikakve nezaslužene povlastice. Za odlazeću hrvatsku mladost ne vrijedi društveni nakazni običaj pro pane lucrando (radi uhljeblja), oni će nažalost morati prihvatiti onaj drugi – ubi bene ibi patria (gdje je dobro tamo je domovina).
„Hrvatska je žrtva velikih zala“, rekao je blaženi Alojzije Stepinac.
Memento Vukovar 15., 16., 17., 18., 19., 20. studenoga
Na početku tjedna Velikoga sjećanja opet prelistavam roman Umor, koji je i sam sjećanje na prijelomno političko doba hrvatskoga naroda. Umiranje jedne epohe i rađanje nove još tragičnije, hrvatske južnoslavenske utopije, čiji su kobni odjeci dosegnuli devedesete godine.
Povijesno-politički triler u kojem autor potvrđuje izvrsnost poznavanja povijesti i umjetnosti, s posebnim naglaskom na münchensku „hrvatsku školu“i zagonetnu smrt Josipa Račića. Vješto povezuje stvarne osobe i njihovo djelovanje u političko kulturnom kontekstu srednje Europe toga doba.
Suprotiv je zadanom povijesnom tumačenju, preispituje društveno politička polazišta i interese Austro-Ugarske. Ne zadovoljava se građom hrvatskih povjesničara umjetnosti koja se bavi vremenom i djelom Josipa Račića, toliko opsežnom da stane u prsnički džep.