ČOVJEČANSTVO JE ODAVNO KRENULO U KRIVOM SMJERU
Dijana Iva SESARTIĆ, akademska kiparica
Ponedjeljak, 19. siječnja
Možda nitko bolje od nas „fetivih“ Purgera ne zna tako dobro objasniti zašto je nebo Dalmacije ipak nezamjenjivo s čarima hrvatske metropole. Šalim se mrvicu, ali moram priznati kako je neka inverzija u meni pokrenula tu misao kao i spoznaju da više ne bih mijenjala ovo nebo za nostalgiju prema svom gradu i mojim Purgerima. Prije bih sve svoje pa i cijeli Zagreb prebacila ovdje jer vrijeme i nevolje mijenjaju nas najprije u onom životnom i iskrenom obliku. Ništa tu nije umjetno, došla sam iz svog Zagreba povučena rukom Ljubavi i pod ovim sam nebom već punih 25 godina. I dok svakodnevno šetam livadama uz ostatke antičke Salone, zidine starokršćanskih bazilika kao i najstarijeg kršćanskog groblja u Europi, dok se provlačim uskim kalama Splitskog geta, šetam „najlipšom rivom na svitu“ ili malim kaštelanskim štradama, brcama, trgovima i ulicama u meni gotovo sve vrišti kako nisam svoja na svome. A onda u trenu vrisak utihne i čujem umilni glas koji kaže; Pogledaj ovu ljepotu i rasti tu gdje sada jesi. Od prvog dana dolaska u Dalmaciju svjesna sam kako je sve što me okružuje sasvim drugačije od mog Zagreba, ljudi, običaji, jezik, mentalitet, tempo života, kultura, boje i svjetla dana i noći, promjene i prelasci godišnjih doba. Možda me još uvijek moje vlastito guši da se do kraja otvorim ovom totalno drugačijem, ali kad pogledam u nebo i udahnem to predivno svjetlo, sunce, oblake, vjetar, mirise s mora i arome biljaka s tla, predajem se svemu raširenih ruku i srca. Lako je bilo voljeti Dalmaciju desetak dana godišnjeg odmora i za vrijeme predivnih ljetnih zabava i morskih uživancija. Pokušavam je sada voljeti svakim svojim udisajem, pokušavam je voljeti kao najveći izazov kojeg sam se dosjetila u ovo vrijeme izolacije i ograničenog kretanja. Čitam misao američkog filozofa, pjesnika i esejista R.W. Emersona, zvuči mi kao dobar putokaz; Usvojite korak prirode, njena je tajna strpljenje.
Utorak, 20. siječnja
Na današnji dan prije punih dvadeset i dvije godine rodila sam djevojčicu Doru. Danas je dan za okupiti oko stola dobre i drage ljude i spremiti lipu spizu. Uvijek se na njen rođendan sjetim jednog davnog događaja i susreta. Bila je to važna audijencija kod Splitsko-makarskog nadbiskupa Frane Franića povodom mojeg kiparskog rada na njegovom poprsju, a prigodom proslave devedesetog rođendana nadbiskupa. Dora je imala nešto više od dvije godine i brzinom munje bacila se nadbiskupu u krilo. Svi smo bili pomalo iznenađeni, ali nadbiskup se brzo snašao. Ozbiljnim glasom upitao je za njeno ime. Slatko je prosula da se zove Dora. No nadbiskup je inzistirao na cijelom imenu i prezimenu i uputio je pitanje; Kako još? Malo je zastala uz smiješak i jasno izgovorila; Pa, Krupićeva! Eto, tako završavaju u stvarnosti priče za laku noć koje mame miksaju za svoje princeze. Stvarno nisam mogla niti slutiti kako su snažne i uvjerljive priče u kojima dječici povezujete njihov vlastiti identitet, u ovom slučaju važnost danog joj imena, s poviješću i književnošću rodnog zavičaja roditelja. Danas je ostala ta priča u obliku njenog karaktera i lijepih vrlina koje je izgradila u svojoj osobnosti, a na mom srcu i u mom mobitelu uvijek kad je zovem piše i čuje se: „Mamino zlato, gdje si!?“
Srijeda, 21. siječnja
Često se probudim s vrlo konkretnim mislima o nekom događaju ili pojmu, pojavnosti i ponekad mi te jutrom darovane misli obilježe cijeli dan, baš sve provučem upravo kroz njihov smisao i simboliku. Ne činim to namjerno niti unaprijed planirano, jednostavno me zateknu jutrom, poput nadahnuća su. Poniznost u bolesti bila je jutarnja misao. Sjetih se mnogih koji su na mojim rukama živjeli zadnje dane svog života. Nastojala sam učiniti sve svojom ljubavlju i nježnošću kako bih im pomogla da sve lakše nose, kako fizički tako i psihički. No jednu sam dimenziju uvijek jako osjećala, iako sam znala da ne mogu utjecati na nju, a ona mi je jasno progovarala o budućim ishodima. To je upravo poniznost u Bogu. Ona jednostavno znači da sve s puno povjerenja predaješ svom Stvoritelju u ruke, to je čin spoznaje o vlastitoj ograničenosti i Božjoj svemoći, poniznost nas oslobađa od nas samih i tako otvara vrata za veliko milosrđe Božje. U svakoj bolesti i njenom završetku poniznost je ključna supstancija. U tim mislima ugledala sam novootkriveni antički mozaik u središtu Solina. U centralnom prikazu je paun koji u kršćanskoj simbolici predstavlja besmrtnost duše, odnosno Uskrsnuće. Spojila sam jutarnje nadahnuće i ovaj, ne slučajno, ugledali mozaik u današnje kaotično stanje čovječanstva, uzrokovano lažnom pandemijom i dnevnim medijskim manipulacijama te gotovo na glas zahvalila Bogu što mi je u ovo vrijeme nametnutih izolacija darovao jasan i bistar pogled na mnoge ljude i događaje u mom životu, te pomogao u otpuštanju svega suvišnog.
Četvrtak, 22. siječnja
Dočekala me poruka na mobitelu moje drage prijateljice i molba da dam svoje mišljenje o jednoj skici umjetnika sakralne tematike. Godine su iza mene u kojima sam o toj tematici toliko puno pisala, čitala, istraživala, proučavala, razgovarala. Nadišlo je i vrijeme u tom periodu mojeg hoda ka spoznaji, samodostatnost gole deskripcije, ali mnogi od mojih kolega kao i svećenika i dalje tapkaju u mraku ili se vrte u krugu vlastitog dosadnog samoponavljanja. Imam tonski zapis mog osvrta na tu skicu, preslušavam ga već nekoliko puta jer provjeravam sebe samu pred Bogom u glasu savjesti. Jesam li bila nerazumna, oštra, nedovoljno širokog pogleda? Vrijeme će pokazati, do tada spremit ću tu poruku kao mogući predložak teksta u pozivu za Salona suvremene sakralne likovnosti Ivo Dulčić, kojeg sam uz potporu dvojice svojih poštovanih kolega i Izdavačke kuće Verbum kao organizatora, uspjela postaviti na dobre temelje. Vjerujem da će, ako Salon nakon ovih epidemijskih mjera ponovo krene s izlagačkim projektima, pokazati koliko sam bila u pravu i da će iznjedriti najdivniji odgovor duhovnog i kršćanskog, u likovnom obliku, za buduće generacije.
Petak, 23. siječnja
Na kraju dana listam internetske stranice koje u prošlim danima nisam stigla pogledati. Ugledam obljetnicu rođenja i sjećanje na jednu sasvim posebnu djevojčicu iz povijesti grada Zagreba: 1927. godine rođena Lea Deutsch, poznata i kao Dragica Dojč (Zagreb, 18. siječnja 1927. – Auschwitz, 1943.), zagrebačka dječja glumica koja je ubijena za vrijeme Holokausta, najmlađa glumica koja je stala na daske Hrvatskog narodnog kazališta. Puna života, talenta, iznimne nadarenosti za glumački poziv živjela je u užasno vrijeme ljudskog ludila u kojem je bila obilježena vrpcom, izbačena i izolirana iz društva. Pisac teksta poziva nas da u nekoj sijedećoj šetnji Gundulićevom ulicom, zastanemo kod broja 39 i sjetimo se Lee. Danas je to barem lako jer vrijeme koje smo imali, od trena kada je stalo kucati njeno srčeko u vagonu prema Auschwitzu do današnjeg dana, nije nas naučilo baš ništa. Čovječanstvo je odavno krenulo u krivom smjeru. Ta prašina jezivog galopa koji ubrzava krivi smjer razvoja, vidljiva je sve više i puni nosnice sada već grafenskom sitnom prašinom.
Subota, 24. siječnja
U atelijeru završavam užurbanu pripremu za odlazak stoljetnog klavira. Spakiran na paleti i prislonjen na istočnom kamenom zidu bio je tu više od 15 godina. Obitelj mog vjenčanog kuma spremila je klavir za dugo putovanje prema Padovi, ali troškovi puta zaustavili su odavno njegov odlazak. Sada je iznenada preusmjeren prema novom odredištu. Najviše me raduje što će ostati tu pod našim i najljepšim nebom Dalmacije, uz umjetnost i s umjetnošću. Ipak, neka me mrvica tuge dohvati pri pomisli na odlazak klavira. U tom dijelu atelijera mnoge sam skice za natječaje i završene skulpture gledala i proučavala upravo na njegovim bočnim stranicama. Sve što bih stavila na njega djelovalo bi uzvišeno i dostojanstveno. Moji zagrebački taubeki koji danas već brončani krase ulaz Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, dugo su me promatrali s njegovih bočnih rubova. U trenutcima odmora izgledali su mi tek sletjeli, privučeni glazbom davno odsviranih nota Mozarta, Bacha, Beethovena. Na suprotnom, zapadnom zidu atelijera polako nastaje 8. križna postaja u kojoj i danas Isus susreće mene kao i onda na putu svoje golgote, žene Jeruzalema. Tako je punog značenja i ispunjenja u ovom vremenu: “Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.“ U svojim arhivskim albumima našla sam iz veljače 1998. fotografije snimljene na tom Isusovom putu do Golgote, ali kroz ulice modernog Jeruzalema. Vučem paralele, onih davnih dana i danas, prošlo je skoro 35 godina, a situacija je u svijetu kao da sam zakoračila na neki drugi planet. Sve je bliži scenarij iz videa u kojem američki znanstveni stručnjak dr. Charles Morgan tumači nove nano tehnologije, psiho-neurobiologiju i objašnjava budućim kolegama kako je vrlo napredna i nevjerojatna tehnologija u vojnim laboratorijima već dugo skrivana običnom čovjeku te kako posjeduju strašne mogućnosti manipuliranja ljudskom memorijom i misaonim procesima u ljudskom mozgu.
Nedjelja, 25. siječnja
Sasvim poseban dio dana u ovom siječnju 2022., za mene je predvečerje i paljenje vatre u kaminu. Preko dana toplina sunca, ako nema bure, dovoljna je za ugodan boravak i vani i u kući, ali čim sunce nestane, led se uvuče do kostiju. Usavršila sam tehniku paljenja vatre, smirim se uz njenu toplinu i čaroliju kojom plameni jezičci miluju svaki komad ubačenog drveta prije negoli ga užare. Negdje u našoj memoriji, negdje u našem naslijeđu zapisan je taj magnetičan zov vatre. Kada je pračovjek njome ovladao, svi kažu, dogodila se prekretnica. Ipak mi se čini da se ta „prekretnica“ događa u svakom biću jednakim žarom i danas čim vatra kontrolirano utopli prostor u kojem čovjek boravi. Tiha zahvalnost Bogu i Životu u tim trenutcima topline i smiraja moja je spontana reakcija. U rukama mi je novo Verbumovo izdanje, knjiga naslova „Nesavršeni, a sretni“, neuroznanstvenika svjetskog glasa i psihoterapeuta dr. Raphaela M. Bonellija. Pogled na koricu knjige vratio je u meni sjećanje na miris mimoza i shvatih u trenu, vrijeme mimoza je sada.