Teško je oprostiti kad nema pravde
Osim da „moramo“ oprostiti od nas se traži i da zaboravimo i sve ono što smo prošli od 1945. pa do završetka Domovinskoga rata.
Od hrvatskih ekstremnih ljevičara, srbijanskih i inih agresora, pa sve do onih koji su hrvatski obrambeni Domovinski rat proveli zajedno sa svojim bližim i daljnjim obiteljima na „skijanju“, u inozemstvu, na „ljetovanju“ ili pak u podrumu, često se može čuti da je rat već odavno završen, da je kršćanski oprostiti te da se moramo okrenuti – budućnosti, prije svega radi mladih koji to više ne mogu gledati ni slušati. (A kako mogu ono što im se prikazuje iz Afganistana, Iraka, Sirije, Turske, Ukrajine, Pakistana i drugih država gdje se svakodnevno gine ili se protjeravaju nevini ljudi?). Osim da „moramo“ oprostiti od nas se traži i da zaboravimo i sve ono što smo prošli od 1945. pa do završetka Domovinskoga rata.
Što će nam prošlost, kad imamo budućnost!
Kata Šoljić (1922.-2008.) iz Vukovara koja je u ratu izgubila četiri sina i najmanje desetak članova obitelji za što nikada nitko nije odgovarao ili pak Eva Šegarić iz Škabrnje kojoj su ubili (masakrirali) tri sina, supruga i petnaestak članova obitelji, među ostalim su rekle da njih nikada nitko nije pitao za bilo kakav oprost, a da su neprestano čule i slušale od onih koji manje-više surađuju sa bivšim srpskim agresorima, a nisu u ratu izgubili ni „punjenu pticu“ – „Mi vam opraštamo“!