Zbogom Profesore
Bio sam svjedokom svega što se događalo u mojoj Domovini, posebice u mojemu bačkom zavičaju, tijekom našega stoljeća; već od mladosti sudjelovao sam u zbivanjima, više bolnim nego radosnim. I prečesto su mi navirala pitanja: što se to događa s Domovinom, našom matičnom zemljom, s pradjedovskom kolijevkom novijih bačkih doseljenika, što pak s našim kršćanstvom? Što nam je preostalo od brojnih proglasa slobode? Pače: čime se možemo oduprijeti uroti glavešina protiv europske Hrvatske, protiv nas – srednjoeuropske pokrajine? Nije mi još ni danas jasno koliko je podataka o Bačkoj i bačkim Hrvatima uključeno u sadržaj i opseg pojma Europe? Prepoznaje li Hrvatska u nama sebe ili pak gubi svijest o nama i sebi, onu svijest koju je stekla stoljećima podnašanih nedaća i koju duguje tisućama prvorazrednih ljudi, među kojima su i oni s bačkih područja.
(Dr. Ante Sekulić, iz Proslova knjizi Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.)
Priča ide ovako:
Virovitica, poratno vrijeme, prof. Ante Sekulić tek što je odslužio svoju prvu zatvorsku kaznu. U gluho doba noći na vrata profesorova stana malo bučnije kucaju dvojica drugova – mladih i perspektivnih političara.
-Kojim dobrom, momci? – pita ih, kad nahrupiše u stan.
-Mi bi maturirali – rekoše gotovo u glas.
Tek što se malo pribrao i ohrabrio, profesor će:
-Ja pretpostavljam da ste završili sve razrede koje treba završiti prije mature.
-A, ne, nismo – reče jedan od njih.
-Pa … treba, znate, proći sve razrede, da bi se došlo na maturu. Zato … ne znam hoće li to biti moguće tako kako vi zamišljate – bojažljivo, ali jasno ih upozori prof. Sekulić.
-O, ništa se ti ne brini, profesore, mi sve možemo – reče jedan od dvojice noćnih posjetitelja, koji je, gle čuda, nakon nekoliko godina postao uspješan političar, čak i predsjednik Hrvatskoga sabora.
Čini se kao da se sva novija hrvatska povijest, ona u proteklih sto godina, kao i da se sav dugi život prof. Sekulića može svesti pod nečiji: Mi sve možemo.
Jer ONI su doista mogli: i optuživati i bez suda osuđivati i zatvarati i mučiti i ubijati i zatirati tragove i zabranjivati rad … I mogli su završavati škole bez školovanja i diplomirati bez studiranja i upravljati bez znanja i otimati bez posljedica i bogatiti se bez rada i bez nasljedstva … I mogli su školovati svoju djecu u inozemstvu. I u inozemstvu oduzimati živote Hrvatima koji su im bili politički protivnici … Sve su mogli.
Cijeli svoj dugi život prof. Ante Sekulić proživio je tiho. Umicao se svakomu s puta, strpljivo nosio svoje križeve – od prvoga, kad je u najranijemu djetinjstvu ostao bez majke („Uvijek sam se osjećao kao siroče, jer sam rano ostao bez svoje nane“ – govorio je), do denuncijacija kolega s posla i do robijanja zbog hrvatstva. „Ja ništa drugo nisam htio nego samo biti ono što jesam, ono što je bio moj dida i što su bili svi moji stari: Hrvat. Treba poštovati druge i ono što jesu ti drugi, ali prije svega moraš znati tko si ti, što si, odakle si. Jer kako ćeš drugoga upoznati i poštovati, ako ti ne znaš tko si i ako sebe ne poštuješ?“ – znao je govoriti, navodeći često i didove riči kojih se čitav život držao: „Triba bit čovik, di god odeš budi čovik.“
OPROŠTAJNI GOVOR NA MIROGOJU (Piše: dr. sc. Anđelko Mijatović)
Vječni mu pokoj u sjeni mirogojskih arkada, uz hrvatske domoljube kojima i sam pripada
Prof. dr. sc. Ante Sekulić pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju 22. ožujka, a sprovodni obred vodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško. Od njega se, uz ostale govornike, uime Društva hrvatskih političkih zatvorenika oprostio dr. sc. Anđelko Mijatović oproštajnim govorom koji donosimo
Dragi Antiću, ožalošćena rodbino, tužni zbore!
U trenutku, kad na ovozemni počinak pratimo posmrtne ostatke svima nam dragoga prof. dr. Ante Sekulića, književnika i uglednoga povijesnog istraživača i kad govorimo o njemu, njegovu životnom djelovanju i o iznimno plodnom književno-povijesnom istraživačkom radu, moja je uloga, družili smo se i prijateljevali punih četrdeset godina, u ovom žalobnom programu podsjetiti na opće prilike u kojima je stasao i djelovao, na udbaške progone, osude na zatvorske kazne i njegovo stradanje u ideološki totalitarnom komunističkom jugoslavenskom sustavu. Već od njegova rođenja 1920., u selu Kapunji kraj Tavankuta i Subotice u Bačkoj, i od smrti njegove majke Julke, umrle nešto prije nego je navršio dvije i pol godine života, a i otac pošao svojim putem, prate ga svakovrsne životne nedaće. Iako je rastao u velikoj djedovoj, ujakovoj i triju tetaka skrbi i ljubavi, ipak se osjećao „siročetom“, kako je negdje zapisao, i gubitak je majke nosio u sjećanju cijeli život. U tom ozračju siročeta, iza kojega u odraslijim godinama nije stajala nikakva skupina ni udruga ili neka državna i nacionalna institucija, odvijao se ukupni Sekulićev životni put. Pučko školovanje pohađao je u Subotici, a gimnazijsko u Somboru (1930. – 1936.) i Subotici (1936. – 1940.).