Liepa plavka Zagrebčanka
Donosimo tekst pisca i hrvatskoga iseljenika Borislava Arapovića o njegovim uspomenama i susretima u Madridu s Višnjom Pavelić čije se godišnjice smrti prisjećamo
Na Božićni dan 2015. preminula je u Madridu, u 93. godini Višnja Pavelić, posljednji član obitelji Ante i Mare (Marije) Pavelić. Preminula je u emigraciji, kao i svi članovi obitelji utemeljitelja i poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Preminu ih troje u božićno vrijeme; Mirjana, a potom i sestra joj Višnja, na sam Božićni dan, a otac im, dr. Ante Pavelić, 28. prosinca 1959. Pokopana je u Madridu, u obiteljskoj grobnici. Krunski svjedok istine. S odlaskom Višnje Pavelić otišao je i posljednji Pavelićev najbliži suradnik, sukladno tome i posljednji krunski svjedok zbivanja najburnijeg vremena hrvatskoga naroda sve od Zvonimirovih dana. A time i krunski svjedok istine o tim zbivanjima. I dok je jedna fantomska mašinerija i nakon smrti njezina oca nastavila svojim medijskim kanalima u sve svjetske medijske kanale i dalje neumorno i bez ikakve opozicije upumpavati svoje crnilo i o njezinu ocu i o njegovu djelu i o kratkotrajnoj NDH, crnilo čiji kriterij nije bio istina nego gornja granica očite laži, Višnja, ta mlada žena, poklonila je sve svoje snage, sve svoje vrijeme, pa i moguću obiteljsku sreću jednom jedinom cilju: službi istine. David protiv Golijata.
O atentatu
„Sve do atentata na mojega tatu nisam se bavila politikom“, reče mi Višnja ne samo jednom. Atentat i potonja joj smrt oca bili su prekretnica u njezinu životu. Da nije došlo do tog njezina životnog preusmjerenja, danas bi u hrvatskoj povijesnoj literaturi iz pera najkompetentnijeg izvora o U. H. R O. (“’Ustaša’ – Hrvatska Revolucionarna Organizacijaâ€), o utemeljitelju prve samostalne hrvatske države nakon osamstoljetnog tumaranja, zjapila nemala praznina. Usput, o atentatu Višnjinim riječima: „Jedan naboj ga je pogodio u vrat i izišao. Drugi s lijeve strane, o boku. Taj naboj je tu i ostao. Tata ga nije dirao. Iako ranjen, tata je sam došao kući. Atentator je bio iz hrvatske emigracije. Ne od jugoudbe. Ubiti su ga mogli kad god su htjeli. U Argentini se nije skrivao; slobodno se kretao. Tito ga je htio u svoje ruke živa. Tata nije umro od atentata; umro je dvije godine poslije prirodnom smrću.“