Nekad Glaser i Urch, danas Livaković i Šemper
O Božiću,uz njegove blagdane, uz Svetog Stjepana, hrvatski nogomet ima bogatu povijesnu slikovnicu. Podsjećamo na neke iznimne događaje i njihove aktere
Otvaram: stranicu po stranicu. Ono Štefanjevo 1943. ostaje nezaboravno. Građanski, prvak Nezavisne Države Hrvatske i Vienna, pobjednik njemačkog kupa. Na Concordijinom, 15 tisuća gledatelja. Krcato, čovjek na čovjeku i – 3:0 Purgera. Wolfl, Cimermančić i, u zadnjoj minuti, glavnom, Beli Lešnik. Velepobjeda najboljeg hrvatskog nogometnog kluba, ikada! Prelazit će naraštajima, kroz srce i dušu. Uvijek. To je bio – kristalni bombon – jednog vremena. A vitezovi tog sunčevog Štefanjeva bili su: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić. Wolfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Nema joj torte, ravne na svijetu. Oh, što da ti kažem uspomeno mila…! No, i ovaj Božić, nove Hrvatske, traži svoju kuglicu na boru. Traži svoju priču. Zvončići, zvone cijelu noć… Ja je imam. A kako bi bilo bez mog GrađanskogI Gle, čak i Dinama. Iako nisam našao u ove dvije plave boje, iste tonove. I jedna točka za “špicuâ€: moj tata nikad više nije prešel na tekmu Dinama. Za njega je, s Građanskim, bilo sve gotovo. A Građanskog nije bilo. Pogledajmo igrokaz koji spaja, htio ili ne, Građanski i Dinamo. Gdje je premosnica? U najosjetljivijoj točki momčadi. Na golu. Neki dan, čitam, ludoriju, očito homo ludensa: “Šemper, odmah, iz kluba. U potrazi za novom karijerom.†Uz komentar: da ne propadne, da se ne raspusti, da nestane, a ima prilike de ide. Liveković je broj jedan, ovog trena, pa Andrej tu više nema kaj tražiti. A, hoće ga i “mercatoâ€. Svjetsko tržište. Očito, Taj dečko, Šemper, osvojio je u samom prvom nastupu – sve. Meni, šmekeru igre golmana, svidio se visinom i stavom, čak i jednog Glasera. U stilu! Na proglastbi hrvatskog športaša, naletio sam na Zlatka Škorića. A on je bio silni znalac, klasa, među tim vratnicima. U tehnici, ravan i najboljim napadačima(!) I, gotovo šaptom, otvara ovo, uskrslo pitanje, koje to nije, Livaković-Šemper: “Ja sam dvije godine, kao trener golmana, radio sa Šemperom. Da vam velim: veliki nadarenik. Pravi.†Jasan je i glasan: “Obojica moraju ostati u klubu.†I ja sam tog uvjerenja. Livaković se, jednostavno, izborio vrsnoćom golmaniziranja i zaslužio – broj jedan. Šemper je čvrsti – broj dva. Prirodni red. Drugim riječima, Dinamo mora imati, uvijek, dva najbolja golmana u nas. To je imao i Građanski. Dva najbolja golmana u Hrvata. I – uokolo. Nitko im nije bio ravan. Ne, Franji Glaseru i Emilu Urchu. Glaser je, dolaskom u Građanski, postao preko noći – broj jedan. Tadašnji broj jedan – Urch – postao je pričuva. “Zacementiranaâ€. Nota bene ili, dapače, za državnu momčad je Glaser broj jedan, za tu istu državnu momčad s Glaserom, pričuva je Urch. Urec, jedan efektan dečko, koji je počeo u Viktoriji i krenuo u slavu obranom elf-metra samom Ici Hitrecu, pa je ubrzo zamijenio dobrog golmana Drageca Bratulića, u Građanskom.