Tko zna što je pticama u glavi?!
Dužnost nam je reći nešto lijepo i prelijepo. Nepodnošljivo lijepo! Kako smo već rekli, rekli i pokazali, ali toga nikad dosta. Što dalje?! Izaija! Bela Hamvas kaže da to već jednom bje. Izajija prije Izaije. Tomislav Ladan nije vjerovao i bio je gori od nevjernog Tome. I volio je ono sa dna kace. Ali sam nikad nije sišao do dna – pred ljudima. Pred Bogom možda jest – pred ljudima bi prižmirio i pravio se bosanski važnim. A bio je zapravo davno već – sv-ladan! Pobijeđen i svladan i nikome nije javno pokazao bosanski grb – onaj sa štita Hrvoja Vukčića Hrvatinića – što god inače mislili o tom splitskom vojvodi. Ostao je ipak – misal! U Istanbulu, istina, ali ipak se zna da je to još uvijek – Carigrad! I zna se da se tu dotiču dva kažiprsta. I zna se da je Europa naučila kako se driješi – hropa na duši. U bijegu od Boga k čovjeku i od čovjeka k Bogu. Sveudilj – bježeći. To je i danas jedan jedini put – ali nije svaki trk – bijeg – znaju to i naši kajkavci iako se čini kao da ne znaju. I kad kažu za trk – derk, znaju razliku. Ladan je prevodio Sveto pismo – a da nije povjerovao Izajiji. Njegova je bila Propovjednikova knjiga, Eklezijast, da ne kažemo Crkvenjak – koji jest rekao – Ispraznost nad ispraznošću! – ali i – Novci vrše sve! Ladan se uglavnom toga i držao. Ne sjećamo se da je ikad rekao nešto – nasumce! Nasumce na sunce! – kako je naslovljena knjiga izabranih pjesama Zvonimira Mrkonjića. Vjerojatno zato što ne bje ni pjesnik ni prorok. A kamoli delfska proročica!
Zašto smo se pri pisanju o Zvonimiru Mrkonjiću sjetili Ladana?! I njegovih domislica – od kojih jedna Hrvatska demokratska zajednica i još poneka umiljenica kao što je – recimo, krupnica. U bilježnici imamo oduže štivo koje tu svezu između Izajijina prevoditelja i Eklezijastvova pojašnjava, ali ne ćemo prepisivati. Otkat ćemo novo tkivo ne bismo li izbjegli slovo koje ubija ili njegovu – starež.