PROGLAŠENJE ZASLUŽNIKA ZA 2017.

MENČETIĆ I VOLJA POTLAČENOGA NARODA

(Piše: Mate Kovačević)

U prigodi 400. obljetnice rođenja
hrvatskoga književnika Vladislava Menčetića

Razdoblje 17. stoljeća u kojem je djelovao hrvatski književnik Vladislav Menčetić bijaše tegobno za hrvatski narod i njegov državni i etnički prostor. Vrijeme je to kada posebno teško bijaše pogođena hrvatska državna cjelovitost.
Slavonija i Herceg-Bosna te znatni dijelovi južne Hrvatske bile su pod vlašću Osmanskoga Carstva. Banska Hrvatska bijaše u sklopu Habsburške Monarhije, a uski primorski pojas dalmatinske Hrvatske nadzirali su Mlečani, dok je samo Dubrovačka Republika zadržala prividni oblik samostalnosti.
U europskim duhovnim stremljenjima sukobljavaju se reformatorski pokret i katolička obnova, što je dovelo i do krvavoga Tridesetogodišnjeg rata, a to se onda opet odrazilo na pitanje jedinstvena kršćanskoga odgovora na sve drskija islamistička i osmanska osvajanja europskih prostora, a ponajprije hrvatskoga.
Novoustrojeni isusovački redovnici podižu u dotad neviđenim razmjerima razinu opće naobrazbe, organiziraju gimnazije i vode kolegije.

DIZDAROV PJESNIČKI OPUS POTRAGA ZA DUHOVNIM

(Piše: Božidar Petrač)

U 100. obljetnicU rođenja
književnika MAKA DIZDARA

U dosadašnjoj recepciji poezije Maka Mehmedalije Dizdara uvriježio se stav da njegovo pjesništvo pripada u sam vrh ukupne hrvatske poezije 20. stoljeća iznikle na bosansko-hercegovačkom tlu. Istina, s pravom se može govoriti o njegovoj dvostrukoj pripad­nosti: onoj bosansko/bošnjačke provenijencije, i vlastitom izraže­nom voljom i javnim očitovanjem, pripadnosti hrvatskoj književno­sti. Naime, Šime Vučetić je u svomu eseju o poeziji Maka Dizdara izrijekom napisao kako je naš pjesnik »najznačajniji hrvatski pje­snik koji se iz bosansko-hercegovačkih strana javio u matici hrvat­ske književnosti u razdoblju od rata do danas«, dok, pak, Dubravko Jelčić u svojoj Povijesti hrvatske književnosti izričito Dizdarovu pripadnost hrvatskoj književnosti određuje njegovom, Makovom, »vlastitom voljom i javno očitovanom odlukom«. Osim toga, nitko nije osporavao nazočnost Dizdarovih pjesama u Antologiji hrvat­ske poezije dvadesetog stoljeća (Mihalić, Pupačić, Šoljan) iz 1966. u ediciji Poésie croate contemporaine (Suvremena hrvatska poezija, ur. Slavko Mihalić) iz 1970., dakle za pjesnikova života, a u zbirci stihova na francuskom jeziku Le dormeur de pierre (Kameni spavač), Novejšoj hrvaškoj poeziji (Radoslav Dabo) iz 1971., Zlat­noj knjizi hrvatskog pjesništva (Vlatko Pavletić) iz 1970., La poésie croate des origines a nos jours (Mihalić, Kušan) iz 1972., Antologiji Novata hrvatska poezija (Mihalić, Todorovski) iz Antologiji hrvaški poeziji (Mihalić) iz 1975. ili antologiji U sjeni transcendencije (hrvatsko pjesništvo od Matoša do da­nas) (Jurica, Petrač) iz 1987. te Antologiji suvremene hrvatske poezije (Pejaković iz 1997.).