Svi oblici krajolika
Opsežnu monografiju u izdanju AGM o djelu likovnog umjetnika
Eugena Kokota nedavno je uz druge predstavljače u Muzeju Mimara predstavio njezin autor likovni kritičar Milan Bešlić
Stvaralačko ishodište Eugena Kokota je u krajoliku. Ova tvrdnja upućuje na činjenicu da je njegovo slikarstvo koncepcijski utemeljeno na motivima krajolika i otvara pitanja implicirana u izrečenoj konstataciji.
Prvo je među njima: u kojem krajoliku slikar nalazi uporište za svoje djelo, odnosno gdje je taj prostor? Je li markiran u zemljovidu ili je imaginarna tvorevina? Zatim po kakvim ga obilježjima i tipičnostima prepoznajemo? I, najposlije, što slikar traži u tom prostoru i na koji način otkriva njegove specifičnosti? Iz Kokotova djela množe se pitanja: jesu li “mići putići†vodili slikara kroz crvenkastosmeđu zemlju, zelena brda i plavo nebo u čudesan krajolik Istre? Ili su možda krivudavi putovi imaginacije otkrivali taj krajolik kao beskrajni prostor slikarstva?
Ove i druge dvojbe opservirali su i prije vrsni znalci Kokotova slikarstva nastojeći svojim teorijskim interpretacijama i kritičkim prosudbama iščitati u likovnom pletivu zemaljskog i nebeskog slojevitost slikareva rukopisa. Čini se da su ista pitanja napastovala i Grgu Gamulina prije gotovo tri desetljeća jer se već u prvoj rečenici monografske studije o Kokotovu opusu pita: “Što je ovo pred nama?†Ipak ćemo, ne dvojeći, prikloniti se zaključku da ovaj erudit upitnom rečenicom začudnog uzvika postavlja temelj na kojemu počinje graditi tezu o slikarevu ishodištu u zavičajnom krajoliku i njegovim preobrazbama kroz stvaralačke mijene.