Moramo biti čitatelji sebe samih
Ponedjeljak, 23. sječnja
Usprotivivši se prešutnoj nakani televizora da provodi svoju volju, jutros sam poželio ponovno pogledati jedan od dragih dokumentaraca: BBC-jev o Marcelu Proustu. On počinje najdražom mi rečenicom cijelog romana: »Sjećanje – djelić čistog života sačuvan u svojoj čistoći, koji možemo spoznati tek kad je sačuvan u našem sjećanju, jer u trenutku dok ga proživljavamo ne postoji u našem sjećanju, nego je okružen podražajima koji ga potiskuju«. Imamo li hrabrosti priznati da je život kojega se sjećamo stvarniji od iskustva života u sadašnjosti? Ta nepopularna Proustova inverzija svih instant-savjeta o »moći sadašnjeg trenutka« oduvijek mi se činila nekom vrstom prozne himne svih mislilaca i kontemplativaca koji osluškivanje svojeg unutrašnjeg svijeta pretpostavljaju zaglušujućoj buci vanjskog. Baš se na tragu ove Proustove provokacije, valja sjetiti sv. Katarine Sijenske koja je u jednu misao (kojom se volio nadahnjivati i Vlado Gotovac) uspjela sažeti važnu brigu intelektualaca, ali i svih slušatelja Isusove Velikosvećenićke molitve: da, biti nam je u svijetu, ali u isto vrijeme moramo smisliti i način kako da nas se ne dohvate posve. A tu je vještinu do savršenstva razvio upravo – Proust.
Utorak, 24. sječnja
»Katkad u vrevi ljudi posve stranih, neko te lice sjeti mrtva druga. Nestanak njegov ponovno ti rani zbunjeno srce, i svlada te tuga«. Vratio sam se ovim dragim Cesarićevim stihovima jer me jedna gesta slučajnoga prolaznika podsjetila na nezaboravljena prijatelja, Ljubu Stipišića. Čini mi se da njegovu rukovet »mudrosti puka uzmorja« naslovljenu Anima Delmatica, katkad osjećam ispod vlastite košulje. Ne mislim pritom na ukoričenu knjigu, pa čak ni na desetljeća Stipišićeve znalačke marljivosti, predanja i ushita koji ju je učinio mogućom. U sebi nosim prije svega uspomenu na čežnju kojom ju je stvarao.