Neviđeni porazi hrvatskih rukometaša
Hrvatska rukometna vrsta bila je blizu zlata, ali nije osvojila ni broncu na svjetskom rukometnom prvenstvu,
u Francuskoj
Ovo me pisanje podsjeća na sjeverni zavoj na moto-trkalištu Miramare, tada, mog djetinjstva, slavnoj dirt-track stazi, sva u crnom lešu, u koji poput vihora ulaze velikani ovih staza Hrvat Jerko Babić i Nijemac Martin Schnewieiss. Čak i za zlatnu kacigu grada Zagreba. Bio sam joj, kao klinac, nadomak ruke. Ako se padalo, tu se padalo. Zvali smo ga – zavoj smrti. Gdje puklo, zašto je puklo, tko je kriv, što se zbilo u glavama naših, sad priznajem, uistinu “kauboja†koji mogu tjerati krave na pašu a ne jezditi, elegantne, arapske vrance. U dva dana, u manje od dvadeset četiri sata tragedija. Dva puta. Športska, ne više. Ali, uz tolike hrvatske barjake, preplavljen grad naših snova, slavni Pariz, grad svjetla, dresovima u bojama crveno-bijelim šaha, ovaj rukoški mundilal – boli! Umjesto u zasluženu završnicu, samo za broncu. A, onda, ni bronca! A u jednoj, uistinu, ludo izgubljenoj utakmici, imali smo čak i sedam, pa i osam(!) golova prednosti, pa šest, pa pri kraju, četiri, a onda sve se razbilo, poput vrča na zdencu. U komade. Tukla nas je Slovenija! Koju smo imali po jednu “banicuâ€. Je li umor prethodne večeri, s Norveškom, iscijedio i posljednji atom hrvatske snage. Čini se – da. Na kraju, ne da se nije igralo, nije se ni hodalo. O trčanju, da se i ne govori. Pucači su zakazali, zaboravili pucati, obrana nije više mogla doći do zraka. Goropadni “Janeziâ€, naletavali su ko nekada, Huni. Imao sam instinkt: to ne bu dobro završilo. Deset minuta prije kraja, skinuo sam – rukoš – s dalekovidničkog zaslona. Što sam gledao, ne pamtim. Koje kanale, ne znam.
Ušao sam u tijek svijesti Babićevih domobrana. Kad sam se vrnul, još uvijek je naših plus četiri. Čeka se naš gol, a njega – nema. Pa, nema. Pet minuta prije kraja. Kad su Španjolci fućkali kraj – jedan je gol više – za Slovence! Naših, objektivno, nigdje.