Smijeha dovoljno, ali malo zagorčenoga
Ponedjeljak, 20. veljače
Prvi dan novoga tjedna počinje mi u miru i opuštenosti. Dok polako doručkujem (konačno si to mogu priuštiti), razmišljam o tome kako večeras idem gledati predstavu Parovi, autora Mire Gavrana. Sigurna sam da ću uživati u predstavi, u izvedbi i u režiji. Nijedna me režija dosadašnjih njegovih komada nije ostavila „zbunjenom“, pa zasigurno ne će ni ova. Ne volim, naime, moderne postave koje često prelaze svaku granicu profesionalnog odnosa prema drami, dobroga ukusa, a može se često reći, čak i zdravoga razuma. Nerijetko ona, takva režija, dramu pretvara u „performans“. Režija može biti sretna ili kobna sudbina svakoga dramskoga djela, pogotovo ako režiser odluči postaviti ju na pozornici kao „svoje viđenje teksta“. A to može značiti – sve; mijenjanje karaktera, rezanje teksta, izobličavanje radnje, pa sve do samouvjerenog umetanja najrazličitijih destruktivnih, vulgarnih i posve besmislenih elemenata, pokupljenih „usput“. Kamo to vodi, pitamo se. Ali, ja se ne uzrujavam mnogo. Jer, treba samo biti strpljiv; svaka destrukcija ide ka svome vrhuncu, a on može biti samo jedno – potpuni rasap.
Sjećam se jedne od takvih režija; bila je to Carmen, G. Bizeta, u režiji njemačkog režisera P. Himmelmana. Carmen u trapericama. Radnja se događala u nekoj vrsti kanalizacije. Mnogo mraka, grubosti i nasilja. Izrezani Bizetov tekst. Carmen je morala biti, neke vrste dijabolički lik. Nekoliko dana nakon premijere glavna protagonistica, Dubravka Šeparović – Mušović dala je intervju Hrvatskom radiju. Kazala je kako se, otkad pjeva ovu ulogu, osjeća nekako čudno. „Zapravo sam pala u depresiju“, rekla je. „I, ne mogu je se nikako osloboditi. Ne mogu si objasniti to svoje stanje, jer ja nikad u životu nisam bila sklona depresiji. Ne znam o čemu se radi, ali nisam sretna.“
Ova je Carmen, takva kako je bila postavljena na pozornici, bila kreacija njezinoga režisera. No, kreacija, ne, naravno, njegovih ruku. Kreacija njegova duha.
Utorak, 21. veljače
Nisam se prevarila. Sinoćnja Gavranova predstava bila je vrlo, vrlo dobra, mogla bih reći opet jedan korak naprijed u Gavranovu stvaralaštvu, od njegovih, skoro klasičnih komada, preko komedija situacije, do novijih drama koje u svega jednom činu tematiziraju složene psihološke međuodnose, kao što je bila i ova sinoćnja, Parovi, u režiji Roberta Raponje.