Iz dubine VREMENA
Juraj Dalmatinac nije samo klesar već u kamenu oblikuje lokalni volumen oduzimajući od njega toliko da bi zadržao čistoću i teksturu površine udaljavajući se od dekorativne lomljivosti venecijanskog repertoara. Dalmatinčeva je dekorativna i arhitektonska forma postala abecedarij uzoraka po cijeloj Dalmaciji
Početno poglavlje romana „Katedrala“ Ive Brešana naslovljeno je „Glas iz dubine vremena“ što na simboličan način budi čežnju za detekcijom svega onog što zaborav utapa, a tek mašta priziva kao zbiljnost te tako status životnog, civilizacijskog i kulturološkog kontinuiteta zadobiva smjer smislenog puta kroz povijest, ljudski život i pripadajući mu narod.
Susrećemo dakle glavni lik romana koje se po osobnoj sudbini zatječe u Šibeniku te odluči razgledati Katedralu Sv. Jakova. Gotovo po školskoj recepturi gledanja sakralnog objekta literarni subjekt romana zauzima poziciju na sredini trga: „ ….kako bih je mogao pogledom zahvatiti u cjelini. Nakon toga napravim krug i uđem unutra.“ Potom dalje razmišlja: „Odlikuje se nečim što je čini izuzetnom među svim sakralnim građevinama u Europi, sve je na njoj od kamena, zidovi, i svodovi, i kapela koja sama sebe održava po zakonima mehanike i gravitacije.“ I malo dalje: „Crkva nije zidana, nego sastavljena originalnom metodom montažom velikih kamenih elemenata, spojenih međusobno tako da istureni krak jednog ulazi u žlijeb susjednog…“ Izdvojeni citati iz romana na lapidaran i neposredan način već jasno procesuiraju misao o arhitektonskoj gradbenoj misli Jurja Dalmatinca.
Naravno, jedan kompetentni dijalog sa djelom spomenutog graditelja, kipara, urbanista iz 15. stoljeća uvjetovan je kapacitiranim teorijskim težištima. U potrazi za takvim težištima danas se jasno po logici autorskog istraživanja kao „prostorno-kulturološko“ djelo izdvaja monografija „Arhitektonika Jurja Dalmatinca“ akademika Andrije Mutnjakovića (izdavač Art studio Azinović).